Za ovoliko pošandrcalo društvo nema bolje terapije od satire 1Foto: Miroslav Dragojević

Od kada smo počeli da radimo emisiju PLJIŽ na Televiziji N1 bili smo sveprisutni u medijima – za prvih deset epizoda dali smo ukupno 0 intervjua (slovima: nula) pa smo pred novu sezonu koja počinje 5. oktobra u 21 sat na „američkoj televiziji“ rešili da preuzmemo stvar u svoje ruke.

Jer što kaže predsednik Vučić, svako mora prvo sam sebi da pomogne.

Mićko LJubičić i Voja Žanetić su pristali da odgovaraju na moja pitanja, a ja sam preko svojih veza u listu Danas uspeo da izdejstvujem da intervju objavimo na jednoj i po strani, sa velikim slikama. Restoran Pomodoro je spremio ručak, a naš fotograf Daba je istovremeno slikao i jeo.

I tako je nastao prvi PLJIŽ intervju, a nadamo se da će ovim svetlim primerom poći i druge redakcije u našoj zemlji, te da na kraju ove sezone, tamo pred Novu godinu, nećemo imati skor sa medijima – 1 (slovima: jedan).

Draža: LJude koje ja srećem po ulici obično kažu: ti i Mićko ste super u PLJIŽ-u, a šta će vam Voja? LJudi koje sreće Voja obično kažu: ti i Mićko ste super, a šta će vam Draža? LJudi koje sreće Mićko uglavnom kažu: Mićko care, super si u PLJIŽ-u, a šta će ti Voja, naročito onaj Draža? Otkud nas trojica uopšte zajedno u PLJIŽ-u i ko nas sastavi?

Voja: Nadam se da onaj koji nas sastavi nema neke lascivne namere po tom pitanju, ako si na to mislio, a nadam se i da nisi. A sad, šta sve kažu ljudi kad prilaze i kakvi su im zahtevi ako ih imaju, ko će se toga baš svega setiti. Ali ima i nečega baš za sećanje. Kao na primer da je meni prišao jedan čovek na Novom Beogradu, ispred bioskopa Fontana, i rekao: „Bilo bi dobro da ima još sto takvih ko što ste vas trojica. A nema.“ I tu je malo zasuzio, na moje oči. I otišao dalje. A što je za mene odgovor na pitanje zašto nas je sastavio taj koji nas je sastavio. A da nije ni znao.

Mićko: Sastaviše nas N1 i Jugoslav Ćosić, čija je i bila ideja da se spojimo nas trojica. Izgleda da im je zafalilo malo duha među onim hladnim i bezdušnim informacijama. Ja nisam odmah bio zainteresovan, jer se nikad nisam ložio na dnevnu politiku, kao Voja i ti. A Jugoslav je tvrdio da to nije nekakav „rocket science“, da samo treba da sednemo i da komentarišemo priloge i da će biti dovoljno zabavno. Ali nije to baš tako. Znajući da je potrebno malo više od toga, Voja i ja smo smislili format. To je princip po kome u emisiji radimo sve ono što radimo i ton kojim to radimo. Tražili smo nekakav naš zajednički izraz, način da prokomentarišemo protekle događaje a da to bude originalno i nepretenciozno. Nije dolazila u obzir klasična politička analitika, hteli smo elemente „sit-down“-a, što je ono suprotno od „stand-up“-a, hteli smo malo i pozorišta, na momente vodvilja, uz likove, imitacije, situacije i songove koje smišljamo zajedno… Tu je i „Priča za laku noć“, koja emisiju zaokružuje i stavlja tačku.

Draža: Mi već sada izgledamo ko Rolingstonsi, pa se opravdano očekuje da se nikada nećemo raspasti. Ali ima kod nas jedna opasnost koja ne postoji kod Rolingstonsa ako se oni ipak jednog dana raspadnu: zovemo se PLJIŽ, i ako bilo ko od nas, na primer, emigrira ili naprosto, žena mu zabrani da se druži i pravi emisiju sa ostalom dvojicom, emisija se više neće zvati P(etrović), LJ(ubičić) i Ž(anetić). Ko god ostane moraće da menja ime, s tim što će biti najlakše bez mene, zbog suficita Petrovića u Srbiji. Mićko, ti kao kršteni kum emisije bi trebalo da objasniš onima koji i dalje razmatraju razne misterije PLJIŽ-a: zašto se mi zovemo ovako kako se zovemo i koliko je opasno ugrađivanje naših prezimena po svetlu budućnost ove emisije?

Mićko: Umalo se ne nazvasmo „Šta je tu smešno“, ali smo odustali, jer se u emisiji ponekad nađe i ozbiljnijih stvari. Onda se pojavila ideja da iskoristimo naše zrele godine i životno iskustvo i iskombinujemo ga sa sobnim ambijentom u kome ovo radimo, te se pojavio naslov „Tri dede sede“, ili „Tri sede dede“. Odustali smo i od toga jer smo procenili da još uvek nismo dovoljno dede, jer nismo ni dovoljno sedi, ni dovoljno mudri. Ali dajte nam još malo vremena, osedećemo i omudrićemo. A PLJiŽ kao autorska emisija je samo naizgled ograničen našim prezimenima. Kao što i sam reče, „P“ ne bi bio problem zameniti nekim drugim P(etrovićem), Ž(anetića) bismo već malo teže pronašli, a u slučaju odlaska mene kao predstavnika slova „LJ“ – tu je Rasim LJajić. Politički korektniju popunu od te teško da bismo našli.

Voja: Nemoj da se vređamo, ni mi na „Ž“ nismo mačiji kašalj. Evo, ja sam za sebe osmislio zamenu, štaviše osmislio sam i boljeg, ako mi se šta desi. To je moj pisani i muzički idol LJubomir Ž(ivkov). Pa i Dragoljub Ž(arković) da me zameni, ne bih imao protiv. Nas iz „Ž“ možda, sad kad se već prebrojavamo, ima i malo više i od vas iz „P“ i od vas iz „LJ“. To ako ćemo nešto da menjamo. A nećemo. Što bi rek’o Čola, „Ja tu ne bi ništa dir’o“.

Draža: Mi za razliku od drugih humorističkih i satiričnih emisija sami sebi pišemo scenario i sami to sve izgovaramo, nemamo iza sebe tim scenarista, ali ni meni često nije jasno: kako za sedam dana od svog srpskog društveno-političkog ludila koje obično više niko očima ne može da gleda, a često ne možemo ni mi kad spremamo emisiju, napravimo nešto što ipak može da se gleda. Neki kažu da se čak i smeju, a pojedini da smo im mi, pored Kesića, odlična psihoterapija da prežive ova sjajna vremena… Zašto satira u Srbiji sve više postaje psihoterapija?

Mićko: Jer je izvrnut sistem vrednosti i nastavlja se sistematsko urušavanje svega smislenog. To kod nekih proizvodi potrebu da se uhvate za nešto drugačije, kako bi koliko toliko ostali normalni. A pošto je takvih „hvatalica“ iz dana u dan sve manje, logično je da ljudi oboleli od ovog okruženja žude za nečim što im se čini bar malo zdravijim. Za ovoliko pošandrcalo društvo teško da ima bolje terapije od samoironije, satire, kritičkog osvrta. I pošto nema baš puno onih koji se time ovde trenutno bave, posebno ne na elektronskim medijima, svaki iskorak u tom pravcu se gladno konzumira. I čini da se bar malo lakše podnese bedara i pronađu istomišljenici. A humor je u ovako lošim vremenima jedno od retkih duhovnih pribežišta, pa je stvarno terapija.

Voja: Evo da dopunim, a nečim što mu dođe tajni sastojak emisije. Olakšanje. Naime, mi snimamo emisiju na kraju nekolikodnevnog gledanja sumanutih vesti iz zemlje, a bogami i iz sveta. I u ta tri sata vremena probe i snimanja mi se unapred radujemo što je sutra dan pauze, pa možemo da odmorimo dušu. I ako se to naše olakšanje oseti i pređe na druge ljude, gde ćeš lepše terapije. I naravno, smeh je sam po sebi lek. Pa mu to sad u zbiru dođe dupla terapija.

Draža: Sećam se da smo sva trojica bili radosni kada su nam posle prve epizode iz N1 poslali mejl u kome je pisalo: „Momci, čestitamo, ušli ste na mala vrata u veliki rejting“. A prvu emisiju smo krenuli bez ikakve reklame, jednog petka smo se samo pojavili na malim ekranima po sistemu „ko god doš’o dobro doš’o“. Ispostavilo se da smo „na kablu“ u udarnom terminu bili gledaniji čak i od „Parova“. Je li vas dvojicu to iznenadilo? Mene, priznajem, kao osvedočenog pesimistu, jeste…

Mićko: Znam samo da u ovo nismo ušli zbog rekordnih rejtinga, niti iza sebe imamo moćnu promotivnu mašinu koja bi to potpomogla. Za to je potrebna nacionalna frekvencija i hrpa promotivnih aktivnosti, a mi nismo tražili ni jedno ni drugo. Jes malo čudno, ali ovo je u stvari prvi intervju koji se bavi isključivo emisijom PLJiŽ, a iza nas je cela prva sezona, deset uspelih emisija. Nema veze, bitno je da je seme posejano, da je trag ostavljen i da ima sasvim dovoljno njih koji iščekuju emisiju, skoro kao nekakav nedeljni duhovni obrok.

Voja: Ja lično nemam nikakav odnos prema rejtingu. Da imam, glasao bih za najpopularnije, jeo i pio najprodavanije, čitao najtiražnije i gledao najgledanije. Što mislim da je definicija za pakao, a i pre no što čovek umre. To pa ne znači ni da sam za neku pošto poto alternativu, a koja samu sebe proglašava najvažnijom i najpametnijom, samo što je ljudi ne razumeju ili ne gledaju. Ova neka sredina, za tihu većinu, taman je. Za ljude, što reče Mićko, kojima treba nedeljna doza ovoga što i mi koristimo.

Draža: Zanimljivo, niko od političara koje smo zezali u PLJIŽ-u nije nas zvao da se buni, niko nam nije pretio da će nas ugasiti, niko iz produkcije nam nikada nije rekao: „Nemojte ovo!“ Nekako mi se čini da polako postajemo alibi jednom čoveku da može da kaže: „Evo, vidite ovu trojicu šta pričaju na televiziji, kakva crna cenzura!“ Zašto svi mi stalno kukamo o cenzuri, kada smo nas trojica – troglavi živi dokaz da cenzure nema? Doduše, nisam baš siguran da bismo isto ovo mogli da radimo na bilo kojoj drugoj srpskoj televiziji.

Mićko: Da, N1 je verovatno jedina TV na kojoj nas trojica trenutno možemo ovako nečim da se bavimo. Ti si to radio i radiš kroz kolumne, a Voja i ja smo se izvežbali, tokom decenija bavljenja „Indeksovim pozorištem“, a kasnije i kroz individualne satirične ispade, da obrađujemo teške i pipave stvari na pitkiji način, tako da tu nema vređanja, ali ima prozivanja. Postoji više načina da stvari kažeš a da nikom pri zdravoj svesti ne padne na pamet da te tuži, da ti preti, da te gasi. Apsolutna vlast ne voli kad joj se neko javno podsmeva, jer oni nemaju adekvatan odgovor na artikulisan podsmeh. Proganjanje, satanizacija i gašenje izazivaju kontraefekat na kraju, toga svaka vlast postane svesna. Ali nije samo na tapetu vlast. Opozicija takođe zaslužuje da bude prozvana i mi to radimo, srazmerno njenom trenutnom političkom uticaju.

Voja: Ima i druga strana te medalje. A na koju bi televiziju pa mi otišli, čak i kad bi mogli na svaku? Ja nemam realan odgovor na to nadrealno pitanje. Pa nek ima alibi ko kakav ‘oće, sa takvim medijima. A reakcije političara… Ja se ne bi čudio da nas pozovu, s molbom da ih pominjemo. To nam se svojevremeno desilo u „Indeksovom Pozorištu“, kad se jedan osmelio da pita zašto tu njega nema, kad je i on bitan. To s jedne strane. A s druge strane, ne isključujem mogućnost da… U stvari neću ništa o tome. Neću da dajem ideje, ni da prizivam. Ne valja se.

Draža: Voja uvek kaže da mi u stvari radimo „Pljiž vesti“. Nekada nam nije bitna neka vest o kojoj cela država priča, ali ubacimo među priloge Bosanca koji se dere i psuje dok se sa decom vozi na rolerkosteru. Vojo, ti kao predavač na fakultetu za medije, sigurno možeš stručno da nam objasniš šta da kažemo kada nas neko pita: šta je definicija „PLJIŽ vesti“?

Voja: Ja kao predavač na fakultetu za medije mogu samo da te udavim u sledećih sat i po vremena, jer toliko traje predavanje s pauzom. A van toga mi se čini da je „PLJiŽ vest“ sve ono što bi moglo da bude dobra šala, samo da se nije realno i desilo. Ostvareni početak vica, koga mi samo dovršavamo. Apsolutna PLJiŽ vest je ona koju mi otćutimo, jer se akter i autor već sam dovoljno sprdao na svoj račun. Tu još nismo imali, ali kako vreme odmiče, sve više mislim da ćemo jednom svih pola sata pred kamerama da ćutimo i da cokćemo, u neverici kako nam leba uzimaju.

Mićko: Meni je sasvim dovoljno to što su neki ljudi na osnovu naše emisije počeli da posmatraju ovo što nam se događa „pljižnim“ očima, dakle sa nekim satirično-kritičkim odmakom, što je i bio cilj. PLJiŽ je način gledanja na našu stvarnost od strane trojice ljudi koji se tom stvarnošću dugo i temeljno bave, svako na svoj način. Otud i akronim od prezimena kao naslov, jer je to skup zaokruženih ličnih stavova ove trojice ljudi.

Draža: Udarne stvari naše prve sezone su bile Mićkove imitacije Ane Brnabić i Lazanskog, kao i ona „Despasito“ obrada „Da sam Tito“ koju peva Vučić kroz Mićka. Ja sam se, opet, najviše smejao na direktan prenos sačekuše u rijalitiju. Interesantno, razne druge Mićkove imitacije Vučića su prošle skoro nezapaženo, bar kad se uporedi gledanost na Jutjubu tih imitacija sa imitacijom Brnabićeve. Nekako se čini da Vučić pomalo izlazi iz mode, izgleda da ljudi više ne mogu da ga gledaju ni kao kao imitaciju?

Mićko: Ništa čudno. I meni je najinspirativnije bilo da pričam njegovim glasom 2013. godine, dok se još pentrao na vlast, dok je krčio taj put kao PPV. Bilo mi je zanimljivo da ga „ozvučim“ i kad je postao premijer i kad se onomad zapredsedničio. U međuvremenu je sve više vremena provodio pred kamerama, pa je počelo da biva otužno, kao kad presoliš jelo. Jer, kad neko kao gospodin Predsednik u toj meri okupira medije, pa iz dana u dan priča sve te stvari koje priča, na način na koji ih priča, taj neko polako ali sigurno postane sopstvena karikatura, imitacija samog sebe. I može da postane suvišno dodatno imitiranje. Ja sad pričam tim glasom samo kad baš moram nešto da poentiram, a inače postaje sasvim dovoljno slušati autentičnog njega dok govori, jer je to sve volšebnije i napetije. Nažalost – ne i zabavnije.

Voja: Mićko ima na izvedbenom raspolaganju likove desetina tih fascinantnih osoba nastalih višedecenijskom amebnom deobom junaka Nušićevih i Kovačevićevih dela. Još ih nije sve ispucao, a pritom novi samo pristižu. U tom smislu zanimljiviji su oni koje nismo videli, pogotovo ako su i situacije u kojima se nalaze sulude, kao kad mafijaš u direktnom prenosu prenosi sačekušu. A ovo što gledamo svaki dan u ničim izazvanim konferencijama za medije, to isto ako se ponovi i kod nas, nema smisla. Ali ako je predsednik u vremenskoj prognozi – u kojoj, valjda, sem izveštaja o visini vodostaja, još jedino nije bio – što da ne.

Draža: Nova sezona PLJIŽ-a će početi 5. oktobra i imaće 13 epizoda. Koliko je pametno da počnemo baš 5. oktobra i imamo taj baksuzan broj emisija? Možda bi valjalo da ipak konsultujemo nekog numerologa?

Voja: Potpuno si u pravu, ali šta je tu je. Sad kad je to tako, eventualno možemo pozvati nekog da skine te čini, nekog isterivača đavola, koga god. Ali, opet, bolje da počnemo petog nego šestog oktobra. Priča se da je taj datum, na izvestan način, bio baksuzniji. I da sad svud unaokolo možemo da se uverimo da je to tako.

Mićko: Mislim da nije toliko važno da li počinjemo 5. oktobra ili na neki drugi datum, ali ako je taj datum već tu i ako pada u petak, kad ide i PLJiŽ, zašto da ga ne „ispoštujemo“, pa makar i sasvim malim pomenom. Osim toga, da je 5. oktobar živ, kao što nije, napunio bi tog dana 18 godina, pa mu možda treba obeležiti punoletstvo, makar i posthumno.

Voja: Nego, dosta si ti nas pitao, mogao bi za promenu malo i da odgovaraš, ipak si ti osim nekakvog glavnog i nekakav odgovorni urednik ovog lista…

Draža: Ma može, samo udrite.

Mićko: Pazi, pitanje je multidimenzionalno i provokativno… Je l’ istina ili se to meni samo učinilo da svaki put posle snimanja emisije nas trojica halapljivo proždiremo rebarca i krilca uz pivo? Da li je razlog tome pivatizacija, rebarstvo, ili organizovani kriminal?

Draža: Da, to je naš mali ritual u restoranu „Čoper“. Kao što predsednik Vučić ima ritual da posle svakog posla ide na ručak na kome ništa ne jede, mi posle svakog snimanja idemo tamo na krilca, rebarca i pivo, da mnogo jedemo, takoreći da se prežderemo, kako bismo adekvatno kontrirali predsedniku Vučiću. Verovatno zbog toga ni ne shvatamo reforme baš najbolje…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari