Čile, zemlja mongolskih siromaha i nemačkih bogataša 1Čile Foto: FoNet/AP

Kako je moguće da zemlju članicu OECD-a (grupa najrazvijenijih zemalja) zahvati vrtlog socijalnih nemira u kojima stradaju ljudi, pale se automobili i vozovi i u kojima policija puca na demonstrante i to zbog najavljenog poskupljenja karata za metro.

Ovo se, na prvi pogled, dogodilo u Čileu, najprosperitetnijoj i najdemokratskijoj državi Južne Amerike koju su do pre neku godinu nazivali Švajcarskom Južne Amerike. Naravno, poskupljenje karata za metro samo je bio okidač za proteste, ali se nezadovoljstvo dugo sakupljalo i vrilo dok nije dobilo neki oblik na društvenim mrežama kada su srednjoškolci i studenti počeli da pozivaju na preskakanje rampi na ulasku u metroe. Očas posla ovaj vid protesta prelio se na ulice da bi sedam dana kasnije milion ljudi u Santjagu i još neznano mnogo u ostalim gradovima ove pacifičke zemlje tražilo promenu Ustava donetog 1980. godine za vreme diktature Augusta Pinočea.

Ekonomisti, posebno oni koji se bave nejednakošću brzo su zaključili da je upravo ogromna nejednakost u Čileu pravi uzrok protesta kojima se ne vidi kraj. Sa Džini koeficijentom (mera nejednakosti dohotka gde je veći broj veća nejednakost) od 46,6 među najvećim u Južnoj Americi i najvećom nejednakošću u okviru OECD-a (uz Meksiko i Tursku). Kako je slikovito opisao naš ekonomista i svetski autoritet u izučavanju nejednakosti Branko Milanović najsiromašnijih pet odsto u Čileu je siromašno kao i najsiromašnijih pet odsto u Mongoliji, dok je najbogatijih dva odsto Čileanaca bogato kao najbogatijih dva odsto Nemaca.

Još veća je nejednakost kada se gleda bogatstvo. Čilenaski milioneri, a ima ih 12, drže u rukama 25 odsto čileanskog BDP-a velikog oko oko 300 milijardi dolara. Ovo je čak veći udeo nego što imaju ruski milioneri u BDP-u Rusije.

Predsednik Čilea Sebastian Pinjera je pokušao da umiri protestante, doduše nakon policijskih intervencija po ulicama Santjaga, i ne samo da je vratio cene karata za metro, nego je zamrzao i cene električne energije koja je trebalo da poskupi, povećao minimalnu zaradu, penzije, povećao poreze na bogate, pa čak i promenio pola vlade. Međutim, to nije dovoljno. Zanimljivo je da protestanti ne traže po svaku cenu ostavku predsednika već promenu Ustava kojim je zacementirana pozicija Čilea kao primera blistavog uspeha neoliberalne politike. To se odnosi na privatni penzijski sistem, sveobuhvatnu privatizaciju, čak i vodovoda, snažan upliv privatnog sektora u zdravstvo i obrazovanje. Ovo se ogleda na primer u tome da su uobičajene penzije oko 200-300 dolara i to u zemlji u kojoj su cene na 80 odsto cena u SAD. Kako kažu Čileanci za život je potrebno tri puta više. Zanimljivo je da je kreator tog penzijskog sistema Hoze Pinjera, Pinočeov ministar za rad i socijalnu zaštitu, brat sadašnjeg predsednika. Privatne penzije kako su uvedene u Čileu su decenijama hvalile međunarodne finansijske institucije kao na primer Svetska banka, koja je u Istočnoj Evropi aktivno zagovarala njihovo uvođenje. Na sreću u Srbiji to nije prošlo, ali recimo u Poljskoj ili Hrvatskoj jeste, a kao rezultat ovi fondovi, su nacionalizovani zbog neuspeha. Doduše, analitičari „čileanskog čuda“ ističu da su se menadžeri tih fondova prilično obogatili. Za zdravstvo i obrazovanje kažu da odgovaraju onima koji imaju da plate, dok oni koji su na državnom osiguranju mesecima čekaju na lekarske preglede.

Ipak, kao i uvek nije sve crno ili belo, a i pitanje je da li je neoliberalizam doživeo poraz u Čileu, 30 godina nakon svrgavanja Pinočea sa vlasti. U međuvremenu, Broj siromašnih u Čileu je od 2006. do 2017. smanjen sa skoro 30 odsto na svega osam odsto. Medijanska plata u Čileu iznosi 550 dolara (polovina stanovništva ima manju, a polovina veću platu od toga). U poslednjih 30 godina Čile je u istom tom sistemu koji se okrivljuje za proteste iz jedne prosečne siromašne južnoameričke države stigao do najrazvijenije ekonomije ovog kontinenta iako su njom upravljale i levo i desno orjentisane vlade. Recimo 2010. godine u Čileu se desio snažan zemljotres od 8,8 stepeni rihterove skale.

U njemu je stradalo 711 ljudi. Iste godine znatno slabiji zemljotres od sedam stepeni pogodio je Haiti. Tamo je stradalo 230.000 ljudi. Jedan od zaključaka bio je i da Haićane nije ubio zemljotres već siromaštvo, odnosno da je Čileance spasio standard i životni i standard gradnje uspostavljen u diktaturi. Inače, za Pinočea je neraskidivo vezana čuvena čikaška ekonomska škola i njen najistaknutiji predstavnik Milton Fridman. On je u Čileu održao nekoliko predavanja i imao sastanke sa Pinočeom, ali za Čile je važnije to što su ministri iz ekonomskih oblasti u tadašnjoj vladi bili mahom učenici čikaške škole čemu pre svega treba pripisati neoliberalni sistem Čilea.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari