Sve obmane Komore izvršitelja 1

Tokom prošle godine imali smo prilike da pratimo sve češće izveštavanje medija o radu privatnih izvršitelja.

Što je interesovanje javnosti za ovu temu postajalo intenzivnije, sve više smo mogli da gledamo i predstavnike Komore javnih izvršitelja, uglavnom Aleksandru Trešnjev i Svetlanu Manić u medijskoj kampanji na televizijama (Prva, Pink, Happy itd.), u pokušaju da objasne kako oni samo rade po zakonu.

U ovom istraživanju ZA Krov nad glavom bavimo se izjavama i objašnjenjima koje smo mogli da čujemo prilikom ovih gostovanja, kao i u drugim obraćanjima javnosti, poput konferencije za medije u Medija centru 27. decembra prošle godine kojoj su prisustvovali i naši aktivisti.

Iz komore izvršitelja osuđuju senzacionalističko pisanje medija o njihovom radu. Osuđujemo ga i mi iz razloga što takvo izveštavanje skreće pažnju sa kriminalnog karaktera izvršiteljske delatnosti. Zato se u ovom tekstu bavimo činjenicama i nastojimo da oborimo argumentaciju Komore izvršitelja.

Prilikom gostovanja u raznim emisijama pojedini novinari su dozvoljavali predstavnicima Komore da iznose nepotpune informacije i poluistine dok su odgovornost za svoje postupanje prebacivali na sudove i na Zakon o izvršenju i obezbeđenju, u čijem su pisanju učestvovali (o tome više kasnije u tekstu).

Pokušavajući da zataškaju katastrofalne posledice svog postupanja, predstavnici Komore uporno prebacuju odgovornost na loš zakon i pokušavaju da iza statistike sakriju konkretne ljudske tragedije koje su proizveli, govoreći pritom o svemu osim o onome što je u njihovom delokrugu i njihovoj moći. Zato ćemo se u ovom tekstu usredsrediti isključivo na probleme koji proizilaze iz njihovog rada, koji su deo njihove nadležnosti, u koje između ostalog spada i kontrola rada javnih izvršitelja koju treba da sprovodi Komora. Ovo ne znači da mislimo da je Zakon dobar, naprotiv izneli smo brojne predloge za njegova poboljšanja, međutim važno je razumeti da značajan deo odgovornosti za tragedije koje proizvodi izvršni postupak snose sami izvršitelji.

Naročito apelujemo na javnost i na novinare koji prate rad izvršitelja da ne nasedaju na manipulacije statističkim podacima. Svaki put kada su suočeni sa konkretnim slučajem zloupotrebe od strane izvršitelja, predstavnici Komore daju objašnjenja kako je to jedan u moru navodno pravilno sprovedenih izvršenja i da ne predstavlja pravilo. Nedavno smo mogli čitati da je uhapšen predsednik jedne opštine zbog sumnje da je nalogodavac paljenja kuće novinara. Zamislite da je u toj situaciji neko rekao kako je to zanemariv procenat, kada se uzme u obzir broj predsednika opština u Srbiji koji nisu pokušali ubistvo novinara. Važno je dakle insistirati na odgovornosti u konkretnim slučajevima zloupotrebe, i ne dozvoliti da se zloupotrebe zataškavaju pričama o većini „dobrih“ izvršitelja, ili o lošem zakonu.

Svi javni nastupi predsednice komore i njene zamenice se svode na nekoliko demagoških poenti koje se beskrajno kombinuju, a zasnivaju se na pogrešnim ili nepotpunim informacijama.

Prilikom gostovanja na TV Prva u emisiji „Jutro sa Natašom“, u kojoj je učestvovao i naš aktivista Aleksa Petković, koji je spomenuo našu inicijativu da se zakonom zabrani iseljenje iz jedinog doma, iliti krova nad glavom, Aleksandra Trešnjev je izjavila:

„Šta se dešava u situacijama kada neko živi u tuđem stanu? Šta se dešava kada krov nad glavom nije njegov, nego je krov nekog drugog poverioca, koji je takođe u teškoj materijalnoj situaciji?“

Pre svega je važno primetiti kako svi izvršitelji kada ih pitate za konkretne zloupotrebe protiv konkretnih ljudi sa imenom i prezimenom, izbegavaju odgovor tako što navode nekakve hipotetičke situacije. Najčešće kažu: „Dobro, a zamislite recimo vi odete na more, neko vam obije stan, promeni bravu i useli se i vi ostanete na ulici. Zato postojimo mi da vas vratimo u vaš dom.“ Omiljena misaona konstrukcija Aleksandre Trešnjev uključuje i da poverilac ima bolesnu majku, dete koje školuje i slično. Ovakve situacije, iako retke, sigurno postoje. Međutim, kako one opravdavaju kršenje prava ljudi koje poverioci iseljavaju iz jedinog doma? Pritom još nismo čuli da je neko od izvršitelja rekao da se situacija sa odlaskom na more, ili bolesnom majkom zaista desila u njihovoj praksi. Sa druge strane, Združenoj akciji Krov nad glavom se pre nekoliko meseci obratila jedna samohrana majka iz Beograda ne da traži pomoć, već da sa nama podeli sledeće iskustvo: kupila je stan od investitora koji je onda odbio da joj stan preda, već se sam u njega uselio, pa je angažovala izvršitelja da je uvede u njen dom; međutim, od njega je mesecima dobijala samo izgovore da izvršenje iz ovog ili onog razloga nije moguće. Na kraju je problem rešila tako što je uzurpatora izbacila uz pomoć prijatelja. Ova priča jasno ilustruje ono što svi znamo o izvršiteljima – da su jaki samo prema nemoćnima, dok se istovremeno prenemažu i klanjaju pred jakima.

Ipak, i u pomenutoj emisiji na TV Prva Aleksandra Trešnjev kaže: „Ne prikažete poverioca i njegovu decu, čiji je to možda stan i ima bolesnu majku.“ Možda se i to događa, ali zanimljivo je da je ovo izgovoreno kao kontraargument nakon priloga o Branki Havatmi, čiji je stan od 90.000 evra prodat zbog duga od 6.500 evra. Stan je prodat na javnoj licitaciji 30. decembra 2016. godine u klanici u Bečmenu (selo kod Surčina), na kojoj je prisustvovalo 5 ponuđača. Prodat je po početnoj ceni od 26.000 evra i samo jedan ponuđač (advokatska kancelarija) je prihvatio početnu cenu, ostali su se dan uoči Nove godine provozali do Bečmena zabave radi (?!). Osvrnimo se na još neke slučajeve poznate javnosti:

Mirjana Ristić, Mirijevo – vlasnica uredno plaćenog i uknjiženog stana koju kao „treće lice“ izbacuju ljudi koji su se sudili sa prethodnim investitorom na lokaciji na kojoj je izgrađena njena zgrada; o tom suđenju Mirjana nije bila obaveštena dok je ono trajalo; isti problem imaju i druge porodice koje su kupile stan u istoj zgradi.

Porodica Uzelac, Zemun – poverilac Eurobanka, prodaje se stan zbog predatorskih kamata i „bankarskih proizvoda“, iako je dug praktično otplaćen.

Dobrila Petrović, Vračar – 45 godina bila zaštićeni podstanar, kažnjena da nakon iseljenja plaća milionske troškove iseljenja (više kasnije u tekstu, kao i o troškovima iseljenja).

Porodica Vuksanović, Autokomanda – porodica u kući od 1930-ih, kuća iz presude kojom je određeno iseljenje ne postoji od 2000. godine.

Saša Bubnjević, Zemun – poverilac Eurobanka, stan prodat zbog duga od 4.000 evra.

Julijana Terek, Dedinje – poverilac gradska opština Savski venac, samohrana majka koja je u tim prostorijama živela 25 godina.

Tatjana Aničić, Dorćol – takođe samohrana majka, još jedno „treće lice“ koje iseljavaju iz stana koji je uredno platila, na osnovu presude u procesu za koji nije znala, a sud odbio da postupi po nalogu Apelacije da je uključi u proces.

Porodica Šaulić, Sremska Mitrovica – prodati im stan i kuća zbog duga koji je mogao da se naplati na drugi način, iseljava se trudnica u šestom mesecu trudnoće.

Dragana Milisavljević, Zvezdara – uredno platila i uknjižila stan, sada je iseljavaju zbog ranije prevare sa kojom nema ništa.

Silvana Maurer, Bulevar Kralja Aleksandra – žrtva falsifikata na osnovu kog je podignut kredit kod Eurobanke, iseljena po zahtevu Eurobanke iako je dokazala falsifikat.

Kao što možemo videti, u javnosti najpoznatijim slučajevima, nema ni jedna situacija poverioca u čijem jedinom krovu nad glavom živi neki bahati dužnik, a „najbolesniju majku“ u Srbiji očigledno ima Eurobanka. Ljudi koji se iseljavaju su u većini slučajeva žrtve prevara ili im se prodaju stanovi zbog nesrazmerno malih dugova.

Zbog sličnih problema, u Sloveniji su promenjeni propisi o izvršenju i zaštićeno pravo na krov nad glavom, ali tek nakon što je Evropski sud za ljudska prava doneo presudu u korist Zorana Vaskrsića protiv države Slovenije u kojoj obavezuje državu da mu uplati 85.000 evra, jer mu je oduzet jedini krov nad glavom zbog duga za komunalije u iznosu od 124 evra. Da li će Srbija učiti na tuđim greškama, ili će čekati da počnu da pljušte presude iz Strazbura i odštete zbog bahatosti izvršitelja koje će pasti na teret svih nas?

Naravno, najvažnije pitanje javnog interesa u ovoj stvari je da li hoćemo da živimo u sistemu koji proizvodi beskućnike? Na početku 16. veka smo imali situaciju, o kojoj je pisao Tomas Mur, da su ljudi masovno ostajali beskućnici zbog industrijske revolucije, kada su veleposednici i prvi kapitalisti odlučili da na mestu njihovih imanja prave pašnjake za ovce kako bi uvećali svoje bogatstvo. Pola milenijuma kasnije proživljavamo sličnu farsu u Srbiji – država uvećava broj beskućnika, a da od toga korist ima samo povlašćena manjina koja kupuje obezvređene nekretnine. Stanovi ljudi koje izbacuju na ulicu odlaze bankama i prevarantima, proizvode se socijalni slučajevi i ništa osim toga. Opisana situacija u 16. veku je dovela do porasta kriminala, pljački i ubistava, jer su ljudi završavali u gradovima bez kuće i novca, osuđeni na golo preživljavanje. Društveni interes je opet stavljen iza interesa manjine.

Analizirajmo još dve rečenice, koje je gospođa Trešnjev izgovorila u pomenutoj emisiji:

„Banke odobravaju kredite, ukoliko se prihvati ovo rešenje… da li mislite da će banke odobravati kredite.“

Bez posebne dublje analize, konstatujemo da banke postoje i u Sloveniji, i naravno da daju kredite. Pretpostavka da će građani masovno prestati da otplaćuju kredite ako im se zaštiti pravo na jedini dom je jednostavno nerealna. Moguće je da će u neznatnom obimu porasti broj ljudi koji varaju banke, ali će se u mnogo većem obimu smanjiti broj ljudi koje varaju banke, što je, složićemo se, mnogo veći društveni problem, jer banka kao jača strana uvek ima mnogo više mogućnosti na raspolaganju da se zaštiti od prevaranata. Na kraju krajeva, o kom broju stvarnih ljudi koji varaju banke zaista govorimo? Zamislite običnu porodicu koja do svog krova nad glavom dolazi tako što sebi za sva vremena zagorčava život u ratu sa bankom, koja će i nakon što se zaštiti krov nad glavom moći da se izvršava na drugim stvarima, poput pokretnosti, plate ili penzije.

Još jedna izjava Aleksandre Trešnjev:

„U zemljama u regionu i u uporednom pravu postoje elektronske aukcije kao platforma za prodaju“ i „predlažemo uvođenje elektronskih aukcija“.

Eto kako se može naći primer iz uporednog prava kada vam odgovara. Isti predlog smo i mi, zajedno sa Efektivom, podneli Ministarstvu pravde u okviru naših predloga za izmene i dopune zakona. Ova praksa naravno nije loša, ali moramo napomenuti da aukcije i sada, po važećim propisima mogu biti transparentne, a ne da se održavaju dan pred novu godinu u lokalima po selima u Srbiji za zatvoren krug ljudi, kao u slučaju Branke Havatmi. Zato je jako važno, naporedo sa osavremenjavanjem postupka prodaje, uspostaviti mehanizme kontrole i kažnjavati zloupotrebe.

Praksi netransparentnog rada dodajemo i primer gde je „javna“ aukcija za prodaju stana porodice Uzelac održana u kancelariji Mirjane Dimitrijević, a našim aktivistima je bilo zabranjeno da prisustvuju, kao i samom vlasniku stana i to bez akta da je javnost isključena, što mora postojati u ovim slučajevima, jer član 39. Zakona o izvršenju i obezbeđenju predviđa da se u izvršnom postupku i postupku obezbeđenja shodno primenjuje zakon kojim se uređuje parnični postupak, a koji predviđa da se javnost može isključiti samo u slučajevima propisanim zakonom. Umesto da obezbedi javnost, Mirjana Dimitrijević je na ulaz postavila obezbeđenje, koje nam je reklo da ne možemo da uđemo u „službene prostorije“, a zgradu je dodatno obezbeđivalo dvadesetak policajaca. Policija se povukla u stranu nakon što smo im rekli da ne mogu da nam ograničavaju slobodu kretanja, niti da nam zabrane da kao javnost prisustvujemo javnoj aukciji koju organizuje javni izvršitelj. Privatno obezbeđenje, međutim, ne interesuju propisi, oni imaju samo naređenje onoga ko ih plaća i ništa drugo ih ne zanima.

Još jedan od problema u radu izvršitelja koji zabrinjavaju javnost i proizvode beskućništvo je kršenje načela srazmere. O ovome od izvršitelja nikada nismo čuli nikakvo smisleno objašnjenje, a Aleksandra Trešnjev je na konferenciji za štampu u Medija centru na pitanje novinarke Insajdera odgovorila da joj nije poznato da je bilo koji izvršitelj ikada sankcionisan zbog kršenja ovog načela. Slična pitanja uputili su i naši aktivisti, kao i Branka Havatmi koja je bila sa nama na konferenciji. Nakon toga izvršitelji su ušli u objašnjavanje šta načelo srazmere zapravo znači i šta sve podrazumeva, osim vođenja računa od strane izvršitelja da ne prodaje nečiji dom zbog duga nesrazmerno manje vrednosti. Da sada ne zamaramo prepričavanjem beskrajnog tumačenja srazmere koje je usledilo, ostaje pitanje kako je moguće da se Komora izvršitelja bavi tumačenjem zakona, kada je, po izjavi gospođe Trešnjev: „Zakon o izvršenju izrazito formalan zakon, gotovo da nema diskrecionih ovlašćenja u postupanju, nikoga u izvršnom postupku.“

Ovde onda postavljamo još jedno pitanje: zašto uopšte poverioci biraju izvršitelje, kada oni samo kao roboti izvršavaju zakon. Ako je sistem takav kakvim ga predstavlja predsednica komore, to bi značilo da svi izvršitelji donose identične odluke i rade na identičan, „strogo formalan“ način. Takođe se onda postavlja pitanje zašto se u nekim situacijama poverilac odlučuje da promeni izvršitelja. Jedan od slučajeva poznatih javnosti je porodica Vuksanović sa Autokomande, u kom je izvršiteljka donela odluku da zastane sa izvršenjem zbog parnica koje su u toku i komplikovane pravne situacije u kojoj je nejasno šta je zapravo predmet izvršenja (objekat na koji se presuda odnosi više ne postoji). Poverilac se nakon ove odluke takođe odlučio da promeni izvršitelja i angažuje Mirjanu Dimitrijević (više o ovom slučaju u tekstu).

Pored kršenja načela srazmere, za koje imamo brojne primere, čest element izvršiteljske prevare je neuredna dostava, iz čega često proizilazi i nagomilavanje troškova. Prenosimo sada izjavu Dejana Gavrilovića iz Efektive, koji je gostovao na TV Pink sa Svetlanom Manić, potpredsednicom komore: „Imamo primere da su izvršitelji obračunavali neprimereno velike troškove i zbog toga bili kažnjavani. Mogu da navedem: izvršitelj Vojislav Milajić, izvršitelj Ivan Mladenović, oni su kažnjeni zato što su troškove obračunavali suprotno tarifniku ili su pumpali te troškove.“ Nastavio je da objašnjava kako pumpanje troškova podrazumeva kade se prave troškovi koji nisu potrebni, na primer kada se proverava neka informacija koja već postoji u predmetu.

U ovoj emisiji, kao i u gostovanju Aleksandre Trešnjev kod Dejana Pantelića na TV Prva možemo čuti još jednu maglu koju izvršitelji često prodaju, a koja je vrhunac cinizma njihovog javnog nastupa: da ljudi moraju plaćati svoje dugove i da su sami sebi krivi kada dođe do izvršenja. Statistika koju Komora izvršitelja nikada neće objaviti je koliko dužnika kojima izvršitelji uteruju dugove su istovremeno i poverioci koji ne mogu da naplate svoja potraživanja, koji nemaju novca da plate predujam izvršiteljima? Ponovo ističemo da je sistem koji je uspostavljen zakonom iz 2011. godine organizovan tako da štiti isključivo interese jakih poverilaca, pre svega banaka, državnih poverilaca, javnih preduzeća i sl, to jest da cilj nije ni bio da se popravi naplata potraživanja, već da se dugovi svale na siromašne ljude koji nemaju gde da pobegnu od izvršitelja.

Združenoj akciji Krov nad glavom do sada se javilo više građana kojima izvršitelji uteruju dugove, uglavnom prema javnim preduzećima, a istovremeno imaju nenaplativa potraživanja za svoje zarade koja nisu ni dali na izvršenje, jer veruju da bi samo bacili pare na predujam – poslodavci su odavno svu svoju imovinu preneli na rođake, a na firme-dužnike se ne vodi ništa. U materijalu koji su nam predstavnici Komore podelili na konferenciji za štampu 27. decembra, svi podaci o izvršenjima su predstavljeni u tačnim brojkama i procentima, međutim u delu u kom su izvršitelji pokušali da se pohvale kako su između ostalog naplaćivali i dugove poslodavaca prema radnicima, navedeno je samo nekoliko ilustrativnih primera, bez tačnih brojeva i procenata. Primeri su predstavljeni sa velikom brigom za detalje – o kojoj firmi-dužniku se radi, koliko radnika je uspelo da se naplati i sl. Ukupan broj radnika usrećenih u svim ovim ilustracijama je par stotina. Sa druge strane, izvršavanje na nekretninama je predstavljeno bezličnom cifrom od 3.736 predmeta, sa naglaskom da se radi o svega 1% od ukupnog broja izvršnih predmeta. Ne zna se šta je strašnije – da li pokušaj da se nesreća više od 3 hiljade porodica minimizira kao „1%“, ili podatak da barem polovina stanovništva Srbije spada u kategoriju dužnika? I svi su oni, po mišljenju izvršitelja, „sami krivi“ za svoj položaj.

Kada su u pitanju neopravdano visoki troškovi izvršenja, kao i javni interes da ne proizvodimo socijalne slučajeve, ističemo slučaj Dobrile Petrović, koja nam je za ovo istraživanje dostavila troškove svog iseljenja iz porodičnog doma u Njegoševoj ulici na Vračaru. Radi se o poznatom slučaju kada su solidarni građani blokirali ulicu ceo dan, dok je unutra trajala borba i pretnje porodici da će im Centar za socijalni rad oduzeti decu ukoliko ne napuste stan.

Dobrila je sa ćerkom i sa njeno dvoje male dece iseljena. Bila je u sporu sa vlasnikom stana u kom je živela 45 godina. Dakle u pitanju je spor oko imovine, nema nikakvih kredita, zajmova, banaka, niti bilo kakvog oblika dugovanja. Dobrila je u tom procesu bila „izvršni dužnik“ samo zato što je to zakonski naziv za stranu u izvršnom postupku. Međutim, nakon iseljenja ona postaje stvarni doživotni dužnik.

Izvršitelj u ovom slučaju je Mirjana Dimitrijević. Prema Dobrilinim rečima, u kancelariji izvršiteljke su odbili da joj daju rešenje o troškovima uz obrazloženje da nisu dužni da to urade, pa ga je dobila u PIO fondu.

Sve obmane Komore izvršitelja 2

Da, dobro ste pročitali, milion i tri stotine hiljada dinara ili oko 11.000 evra sada mora da plaća Dobrila Petrović, beskućnica, na ime troškova iseljenja. Radi naplate ovih troškova njoj se od penzije skida 2/3 primanja.

Na početku teksta smo naveli da su izvršitelji učestvovali u pisanju zakona za koji sada tvrde da nije dobar i da je kriv za situaciju u kojoj se nalaze svi dužnici u Srbiji. Često se navodi da izvršitelji nisu krivi za određene zakonske probleme. Hajde sada da se malo time pozabavimo.

Za početak navodimo tri citata nasumično odabrana u moru sličnih koje možete pronaći na internetu:

1.„Kompanija Paragraf organizovala je i održala jednodnevno stručno savetovanje na temu Primena novog Zakona o izvršenju i obezbeđenju. Savetovanje je održano u Beogradu, u Centru Sava, 27. januara 2016. godine.

Predavači na savetovanju bili su Predrag Trifunović, sudija Vrhovnog kasacionog suda, član radne grupe za izradu novog Zakona o izvršenju i obezbeđenju; Jasmina Stamenković, sudija Privrednog apelacionog suda, član radne grupe za izradu novog Zakona o izvršenju i obezbeđenju; Mirjana Dimitrijević, javni izvršitelj, član radne grupe za izradu novog Zakona o izvršenju i obezbeđenju; prof. dr Nebojša Šarkić, redovni profesor Pravnog fakulteta Union.“

2.„Novi ZIO donosi niz novina, a ključna je bolja zaštita građana. Takođe, izvršitelji se sada zovu javni izvršitelji, čime zakon potencira da im država daje javna ovlašćenja. Tačnije, sud na njih prenosi deo svog autoriteta.Sud će i dalje određivati izvršenje i izvršitelja koga je poverilac pre toga izabrao i označio sudu – kaže javni izvršitelj Mirjana Dimitrijević, inače članica Radne grupe.

3.„Zbog ukidanja paralelne nadležnosti, sud će sprovoditi samo četiri vrste izvršnih postupaka, za koje će biti isključivo nadležan i u te postupke se neće uključivati javni izvršitelji, rekla je Tanjugu član radne grupe za izradu novog Zakona izvršitelj Mirjana Dimitrijević.

Najpoznatija izvršiteljka u Srbiji, koja je za godinu dana prijavila zaradu od 900.000 evra, bila je članica radne grupe za izradu Zakona o izvršenju i obezbeđenju! Zašto se ovo pitanje nikada ne postavi kada iz komore izvršitelja govore o tome kako je zakon loš i kako se sprema izmena? Da li oni učestvuju i u pripremi novog zakona? Da li će Mirjana Dimitrijević koja je pre nego što je postala privatna izvršiteljka, bila sudija, a u jednom trenutku i zamenica predsednika suda, ponovo da drži obuke oko primene novog zakona?

Zašto je neko ko je bio sudija odlučio da promeni karijeru i postane privatni izvršitelj? Odgovor je jasan, sudija ne može sebi da napiše zakon i da onda od primene tog zakona zaradi 900.000 evra za godinu dana. Sudija ne može da odredi troškove u pojedinačnom slučaju od 11.000 evra i da ih po zakonu koji je sam pisao stavi sebi u džep.

Da rezimiramo ključne izvršiteljske spinove:

Pravo na dom ne može da se zaštiti zakonom – Nije tačno, pravo na dom je zagarantovano ljudsko pravo po Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima (član 8) i ovo rešenje već postoji u drugim zemljama. Ovim se štite i pojedinci od zloupotreba i javni interes, jer se sprečava eskalacija beskućništva. Jedini kojima ovo ne ide u prilog su “javni” izvršitelji, odnosno privatni preduzetnici koji od izbacivanja siromašnih građana na ulicu stiču milionske profite, a troškove beskućništva svaljuju na državu i društvo.

Izvršitelji ne rade samo za jake – Sve dok ne izađu sa relevantnim statističkim podacima koji potkrepljuju ovu bajku, tretiraćemo je kao bajku.

Načelo srazmere – Ovo načelo je mrtvo slovo na papiru, obesmišljeno je time što je dato na tumačenje izvršiteljima. Ipak, pogrešno je ovaj problema objašnjavati samo lošim zakonom koji treba menjati. Za kršenje načela srazmere su prvenstveno odgovorni izvršitelji, kojima ni danas sa ovakvim zakonom niko ne brani da poštuju načelo srazmere. Ipak, oni se uvek odlučuju da naplaćuju dugove prodajom nekretnine, jer je tu najbolji prostor za prevaru i korupciju. Najefikasnija zaštita od ovakvih prevara je da se pravo na dom zaštiti zakonom, to jest da se ukine mogućnost da dom zavisi od dobre volje i „integriteta“ izvršitelja.

Neuredna dostava i napumpani troškovi su retki izuzeci – Postoji čitava lepeza mogućnosti u izvršnom postupku da izvršitelji lažno napumpaju troškove izvršenja, što se jasno vidi na brojnim primerima, a dovoljan je samo jedan – 11.000 evra troškova koje je Dobrili Petrović nakon izbacivanja na ulicu dosudila Mirjana Dimitrijević. U pitanju je najobičnija osveta Dobrili Petrović zbog toga što se opirala izvršenju i što su je štitili solidarni građani, odnosno lekcija drugim „dužnicima“ šta će im se desiti ako se ne povinuju volji izvršitelja.

Izvršitelji samo sprovode zakon – Jasno je iz svega navedenog da to nije istina i da od odluke izvršitelja zavisi da li će neko na ulicu ili ne. U velikom broju slučajeva ZA Krov nad glavom svojim solidarnim akcijama zapravo samo kupuje vreme ljudima koji pred sudom traže svoja prava. Od svih slučajeva koje smo naveli nema ni jedan u kom ljudi i dalje ne čekaju na pravdu pred sudom, dok istovremeno žive pod opsadom izvršitelja. Sistemski problem je što je postupak izvršenja hitan, dok suđenja traju godinama, a samo od volje izvršitelja zavisi da li će uvažiti prava dužnika i trećih lica ili ne. Kao što možemo videti u pojedinim situacijama, čak i kada izvršitelj donese odluku koja nije po volji poverioca, taj poverilac može jednostavno da promeni izvršitelja, sve dok ne nađe dovoljno beskrupuloznu i korumpiranu kancelariju koju interesuje samo profit.

Poseban sistemski problem koji proizilazi iz prethodnog su različite brzine izvršnog i parničnog postupka. Ako je zaista tačno da parnični postupci koje vode dužnici i treća lica radi zaštite svojih prava ne mogu biti (mnogo) brži, odnosno dovoljno brzi da efektivno spreče nepravdu koju izvršitelji nanose dužnicima, zašto zakonodavac o tom problema nije vodio računa? U čijem je interesu donet zakon sa ovako upadljivom „rupom“, koja je jasna svakom građaninu koji je ikada imao iskustvo sa parnicom i izvršenjem, i koja je sigurno bila jasna i piscima zakona. Posebno pozivamo medije da istražuju i veze izvršitelja i pravosuđa, jer je očigledan prostor za prevare u njihovim različitim brzinama“. Boreći se za pravdu za ljude koje branimo, vrlo dobro znamo koliko je godina potrebno da se okonča sudski proces ili usvoji privremena mera. Kako je onda moguće da izvršitelji tuže jedan dnevni list 31. decembra 2018, a da privremena mera o zabrani pisanja o izvršiteljima bude doneta 04. januara 2018? Evo šta je o tome izjavio Dejan Gavrilović iz Efektive za Informer:

„Prosto je zapanjujuće da su i tužba i rešenje i zabrana i dostavljanje odluke vašem listu trajali svega devet dana. Pogotovo ako imamo u vidu da se sve to dešava u jeku novogodišnjih i božićnih praznika, kada sudovi uglavnom ne rade i da je sama odluka doneta 31.12. Prvi put čujem da je poslednjeg dana godine održano ovakvo jedno ročište, zaista se radi o presedanu. Mi u ‘Efektivi’ imamo ogroman broj predmeta koji bi, zato što su u pitanju prava potrošača, trebalo da se rešavaju ekspresno, a od tužbe do presude prođe minimum šest meseci.“

Koji je javni interes da se na ovaj način tretiraju ovako ozbiljni problemi i štite privatni izvršitelji od javne kritike? Tačno je da mnogi mediji o postupanju izvršitelja pišu senzacionalistički, međutim pre nego što odgovornost za to svalimo na stanje medija u Srbiji moramo imati u vidu da trošak izvršenja od 11.000 evra jeste senzacija, privremena mera doneta za 5 dana jeste senzacija, zarade izvršitelja koje se mere milionima evra jesu senzacija!

Pozivamo organizacije i pojedince i medije da dele ovaj tekst na društvenim mrežama, svojim portalima i novinama i da nastave da istražuju ovo pitanje, kako bi se podigla svest oko izvršiteljske prakse koja razara društvo, jer samo tako ćemo zaštititi javni interes i sprečiti Komoru izvršitelja da obmanjuje javnost. Povod za pisanje ovog teksta je taj što se delovanju izvršitelja ne pridaje dovoljna pažnja što ostavlja mogućnost za njihovo spinovanje, izvrtanje činjenica i nesmetano bogaćenje na štetu građana Srbije.

NIKO BEZ DOMA!

Tekst je objavljen u dodatku Bilten za samoobrazovanje i društvena pitanja, uciteljneznalica.org

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari