Da li je Srbija prodala slobodu za večeru? 1Foto: Luca Marziale Danas

Poznati ekonomista Branko Milanović nedavno je u intervjuu Danasu konstatovao da je naša zemlja menjala deo demokratije za više ekonomskog rasta, odnosno da je pristala da se građanima smanje određena prava, a da se zato podigne privreda.

Intervju je izazvao niz replika eminentnih ekonomista, političara i novinara, a njegovi odjeci traju i dalje, pa je čak i sam predsednik Srbije, na koga se ova konstatacija najviše i odnosi, posredno ušao u raspravu komentarišući jednog od komentatora Milanovićevog stava.

Argumenti koji se uglavnom mogu čuti su ili da je Milanović pogrešio jer Srbiji uopšte ne ide tako dobro kako se njemu čini ili da je ipak u pravu, jer Srbiji ipak ide tako dobro iz čega sledi da smo zarad boljeg materijalnog standarda prihvatili gubitak građanskih prava.

Nije, međutim, ovde pitanje da li je pod aktuelnom vlašću, pod kojom je nesumnjivo došlo do degradacije ionako slabe demokratije u Srbiji, ekonomija napredovala bolje nego pod drugim, više demokratski orijentisanim vlastima, već da li je bilo nužno odreći se demokratije zarad bržeg privrednog rasta.

Dakle, da li postoji uzročno-posledična veza između ukidanja demokratskih institucija i procedura u Srbiji i ubrzanja ekonomskog blagostanja, ako i prihvatimo da je do njega došlo.

Mnogi (žele da) veruju da je demokratija preduslov materijalnog razvoja jednog društva. Međutim, istorijska je istina da to nije tačno.

Mnoge nedemokratske države umele su da ekonomski snažno napreduju: od SFRJ posle Drugog svetskog rata koja je rasla prvo po stopama od osam i devet odsto, a kasnije i dalje visokih pet i šest (pre nego što se osamdesetih ekonomija urušila), preko SSSR-a koji je pre Drugog svetskog rata imao izuzetno visok rast, Pinočeovog Čilea u kom su ljudi streljani na stadionima, dok je ekonomija marširala brzim korakom, Singapura, jedne od najbogatijih zemalja na svetu, za koju je srpsko medijsko okruženje pojam slobode, Ruande u kojoj opozicionare ubijaju, prosjake i prostitutke drže u zatvoreničkim kampovima, ali čije su ulice čiste, trava potšišana, a BDP dostiže skoro 10 odsto, Saudijske Arabije, Kuvajta i UAE koji imaju naftu ali u kojima nema prava glasa i Kine, koja od 1977. nijedan jedini put nije imala privredni rast ispod svetskog proseka, i koja je tek u poslednjih nekoliko godina usporila na inače izuzetno visoke stope od po šest, sedam odsto godišnje.

Dakle, demokratija nije uvek neophodna za privredni rast, ali kako pokazuje čitav zapadni svet, privredni rast je sasvim lepo moguć u demokratskom društvu.

Srbija ima samo da pogleda zemlje slične njoj: Sloveniju, Rumuniju, Češku… pa da joj bude jasno da u ovom trenutku i na ovom prostoru demokratija i ekonomski napredak vrlo dobro idu ruku pod ruku.

S druge strane, mi idemo ka tome da dokažemo suprotno.

Dok od demokratije klizi ka samovlašću, naša zemlja ujedno uspeva da beleži dobre ekonomske rezultate.

U vreme kad Fridom haus spušta Srbiju iz statusa “slobodne” u status “delimično slobodne” zemlje, međunarodne agencije toj zemlji podižu kreditni rejting.

Dok iz godine u godinu pada na globalnoj listi medijskih sloboda, strane direktne investicije dostižu rekordne vrednosti.

Dok policija brutalno mlati protestante protiv vlasti, banke gutaju državne obveznice. Kapital dakle jeste osetljiv, ali nije gadljiv.

Što sve zajedno opet ne znači da je Srbija menjala demokratiju za ekonomiju. Jer, u svemu nedemokratskom što danas cveta u našem društvu nema mnogo toga što zapravo podiže rast.

Pre će biti da su ekonomski rezultati i autokratske tendencije ovde koincidencija, a ne međusobno zavisne pojave.

Drugačije rečeno, sve ovo isto, a verovatno i mnogo bolje, mogla je da uradi i bilo koja demokratski nastrojena vlast.

Od objektivnih okolnosti (nevezano za konkretne ličnosti), jedino što je prethodne vlasti sprečavalo da budu bolje u svom poslu jeste koaliciona rascepkanost, koja je dovodila do toga da pojedinačni, specijalni interesi malih stranaka upravljaju državnom politikom.

Otuda, recimo rast penzija od 10 odsto po zahtevu PUPS-a, i posledično neodrživo zaduživanje da bi se taj trošak finansirao. Ali to nije falinka demokratskog procesa, nego nesposobnosti političkih aktera da ubede dovoljan broj birača da glasaju za njih.

Od objektivnih koristi koje autokratija donosi državi, tu je samo efikasnost – sposobnost da se volja primeni direktno bez potrebe da se prolazi kroz čitav parlamentarni postupak i ideje razvodnjavaju pravljenjem skupštinskih kompromisa.

Kao što znamo to je dvosekli mač koji češće šteti nego što koristi, i zbog kojeg danas imamo visoku korupciju, tendere sa jednim učesnikom i neracionalno trošenje budžeta na preterane izdatke za vojsku ili projekte poput fudbalskih stadiona i Beograda na vodi – što sve zajedno dugoročno više uzima od privrednog rasta nego što mu donosi.

Tako da, ne. Srbija nije prihvatila autokratiju da bi dobila privredni rast. Ona je prosto uz drugo, mimo svoje volje dobila i prvo.

To je koliko porazno, toliko i utešno: Ne postoji nijedan razlog da povratak demokratskim tekovinama uspori ekonomski napredak Srbije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari