U ponoć, 25. jula, procurila je verovatno najznačajnija arhiva dokumenata o nekom ratu – ikada. U pitanju je više od 91.000 tajnih obaveštajnih i vojnih dokumenata (zapisnika i izveštaja) o ratu u Avganistanu u periodu od 2004. do 2010. godine. Izveštaje su obično pisali vojnici i obaveštajci, pre svega opisujući vojne akcije sa smrtnim ishodima tokom ovog perioda.

Te dokumente je objavila neprofitna organizacija „Wikileaks“ koja se bavi upravo javnim objavljivanjem poverljivih dokumenata. Ovi dokumenti, nazvani „Avganistanski ratni dnevnik“, dostupni su svima. Ili, barem svima koji koriste internet, i to na adresi: wardiary.wikileaks.org. Valja ih pogledati, i zatim razmisliti o svemu.

Jer, prvo, u pitanju je zadivljujuća istorijska građa. Reč je o inače tajnim podacima o broju osoba koje su ubijene, ranjene ili zarobljene tokom svake pojedinačne vojne akcije, sve sa preciznim geografskim podacima, te spiskom vojnih jedinica i upotrebljenog oružja. Jasno se vide i svesna zataškavanja, insistiranje na eufemizmima, opravdanjima, relativizacijama, smanjivanju broja civilnih žrtava i sve ostalo grozno uobičajeno za svaki rat – iznutra. Međutim, još je interesantnija sledeća činjenica. Svaka od navedenih smrti ovde je detaljno opisana i personalizovana, odnosno stavljena u kontekst. Jer, kako navode dobri ljudi iz „Wikileaks“, smrt desetina hiljada ljudi obično je „samo statistika“. Barem za sve nas koji ovim sudbinama nismo lično pogođeni. Arhiva koju su oni objavili pomaže u shvatanju da nije tako. I pomaže u celovitom razumevanju rata (u Avganistanu) kao ubijanja ljudi sa imenom, prezimenom, očevima i majkama, u realnom vremenu, na realnom mestu i od posve realnog oružja. Dogodilo se to tu, tamo, na ovaj način, njemu ili njoj. Tek tada je zaista zastrašujuće.

Zatim, slučaj sa „Avganistanskim ratnim dnevnikom“ govori mnogo toga o tajnosti i bezbednosti u savremenom društvu i konačnom besmislu dotičnih termina. Možemo biti tužni ili radosni zbog toga – preferira(j)m(o) radosni – ali ovo ostaje činjenica. Tajni dokumenti američke vojske, o pojedinačnim smrtima, akcijašenjima i naoružanjima, na internet sajtu dostupnom svima, i to bez naročitog padanja vlada ili glava u Vašingtonu, zapravo je činjenica kojoj valja aplaudirati, a ne plašiti je se. Dugoročno barem. Objavljivanje ovih dokumenata vojska je, naravno, okarakterisala kao pretnju po američku bezbednost. I Pentagon je, iznova naravno, pokrenuo istrage. Međutim, društva u kojima ništa nije tajno zapravo su istinski bezbedna društva. Pojavljivanje „ratnog dnevnika“ predstavlja jedan krupan korak ka takvoj, suštinskoj bezbednosti. Špijunski romani i filmovi možda su zanimljivi za čitanje i gledanje. Ali, moći (sa)znati sve jednostavnim klikom miša, i time obesmisliti romantičnu špijunažu, zapravo je zanimljivije od svega. Jer sve nas pravi malim i zgodnim agentima 007. Koji mešaju ili uzburkavaju javnost, a ne martinije. Svet gomile anonimnih kliktača koji, ukoliko to žele, mogu saznati detalje o nepočinstvima svoje vlade i svoje vojske – privlačniji je i seksepilniji od sveta nekolicine tajnih agenata sa još tajnijim informacijama koji vonja na hladni rat.

Konačno, „Wikileaks“ je takozvana „whistleblower“ organizacija, odnosno nevladina grupacija i fondacija „duvača u pištaljku“. U američkom žargonu, ovi „duvači“ označavaju hrabre pojedince koji rizikujući karijeru, blagostanje ili život, javno govore o nezakonitim ili nemoralnim delima sebi nadređenih ili vlasti uopšte. Sam termin „duvač u pištaljku“ inspirisan je praksom engleskih policajaca koji u dotičnu zapište kada primete da se u blizini odvija neki kriminal. Osnivač „Wikileaks“ navodi da je njihov cilj jednostavan: objaviti cenzurisane dokumente, i učiniti da oni ostanu javni. Nije li to hrabrije i vrednije divljenja od šifriranja poruka, prisluškivanja, doušničarenja, te misterija i sakrivanja svake vrste? Obznaniti nemoralno ili nezakonito ponašanje svojih kompanija, vojski ili vlada može voditi jedino boljem upravljanju ili boljoj vladavini. Transparentnosti, borbi protiv korupcije i demokratiji koje tada nisu tek isprazne ili izlizane reči. Pojavom i razvojem interneta, ovaj subverzivni proces razgolićenja careva postao je jednostavniji i ubrzaniji, te bezbedniji po savremene Don Kihote koji se na to usuđuju. Duvači u pištaljku su istinski heroji savremenog sveta: moderni pobunjenici, ikonoklasti ili borci protiv pokvarenog sistema. Oni su ti koji čine svet boljim – i interesantnijim – mestom za život svima nama. Pomažući nam u saznavanju koliko je taj svet zapravo grozan.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari