Famozna beogradska ulica Strahinjića Bana nedavno je bila predmet svojevrsne diverzije od strane muzičara Beogradske filharmonije. Petoro muzičara je, posred raskrsnice, raspalilo komad „Amazing Grace“, inače lepog hrišćanskog pesmičuljka iz 1779. godine, u popularnom diksilend aranžmanu. Neočekivana i ničim izazvana publika po beogradskim kafićima se iskreno oduševila, isukala fotoaparate i nagradila muzičare aplauzom.


Međutim, dotični muzičari su tada publiku nagradili hladnjikavim tušem. Naime, tada su razvili transparent na kojem je pisalo „Hvala što ne dolazite“ i utekli u noć. Sve je uredno filmovano i izrežirano, postavljeno na neizbežni YouTube i ostavljeno na polemiku i deljenje mišljenja internet korisnicima. Pošto se izvesna polemika zaista i pojavila, marketinški mozgovi iza cele operacije verovatno su zadovoljno trljali rukama.

U čemu je kvaka sa ovom akcijom? Da li Beogradskoj filharmoniji zaista nedostaje publike, pa se na ovaj način reklamira? U tom slučaju bi, valjda, transparent trebalo biti manje provokativan, odnosno manje agresivan. Tada bi valjalo razviti plahtu na kojoj stoji „Vidite što je ovo lepo. Svratite!“ ili varijaciju na nemuzičku temu. U situaciji provokativnog i prozivajućeg teksta kao što je „Hvala što ne dolazite“, jedino moguće objašnjenje je otpočinjanje kulturnog rata.

Da li je Beogradska filharmonija istinski „zahvalna“ što niža kulturna klasa ne posećuje njihovo superiorno tamburanje? I ima nadmenu potrebu da svoju superiornost izreklamira na terenu „u gostima“? Sledeći logičan korak bio bi da se džiplije, trenerkaši i plavuše iz Strahinjića Bana samoorganizuju, odu na Kolarac, te ustanu i odu na pola koncerta uz transparent „Izvinite što ste dosadni“. Ili da Zvezde Granda gerilskim upadima u pozorišta, muzeje i galerije prozivaju ljude zašto ne dolaze na posela ili u austrijske diskoteke.

Izvesni „vođa kreativnog tima“ Fondacije Beogradske filharmonije je u nemuštom pokušaju objašnjenja cele gužve čak rekao da su gotovo sve karte za novu sezonu rasprodate. I da je njihov cilj bio da „usmere pažnju ka klasičnoj muzici“, jer umetnost treba da „motiviše ljude da razmišljaju na određene teme“. Međutim, da li je manihejska tema implicirana ovim performansom zaista suvisla – ona o večitoj borbi između rokera i narodnjaka, kulture i turbo-folka, urbanoida i seljaka? Ili je u pitanju tihi snobizam koji svoj smisao za muziku želi da nameće drugima ognjem i mačem, dok skorojevićki poručuje da ne želi da ima ništa sa plebsom, osim da mu to stavi do znanja?

Prodati celu sezonu, a zatim odlučiti da se malo sprda sa ljudima koji nisu kupili karte, niti će ikada, zapravo je muziciranje na uvce društvenoj eliti (i onima koji se tako osećaju) koja sve neljubitelje klasične muzike smatra za neuke pivopije koji se pentraju po stolovima i ne peru ruke nakon odlaska u toalet. Zato je ova arogantna poruka pre svega upućena postojećoj klijenteli, da bi se dotična osnažila u svom osećaju posebnosti dok mrmlja „hahaha, ala su im pokazali“. Jer ako se zaista želeo štos, moglo je bez prozivke.

Stav da su kulturnjaci za trombonima od nekakvog natprirodnog značaja za istoriju i društvo mnogo je nadobudniji i neukiji od stava novokomponovanog bogataša koji uz zgodnu devojku samo ispija espreso i eventualno bahato parkira. Čemu kompleksaška potreba da se tom svetu, kakav god da je, nešto dobaci? I da li se zaista veruje da u Beču, Parizu i Pragu svi slušaju samo klasičnu muziku? I kakve, dođavola, ima veze sa bilo čim to što je neko za sebe odabrao način života koji ne uključuje filharmoniju? Ispada kao da je jedini razlog uživanja u klasičnoj muzici dobar osećaj kada se pogleda u ogledalo ili u horde varvara koji ne razlikuju Baha od Malera. A to je neuporedivo bednije od ponašanja iskrenog konzumenta turbo-folka koji od svog muzičkog ukusa ne pravi filozofiju i izlive egocentrizma u mozak.

U celoj akciji, naravno, (naj)više frustrira reakcija publike za računarima koja nesebično „valja“ video uradak sa celog događaja unaokolo. Masovnost oduševljenja ovom diverzijom posledica je činjenice da sada svako ko nije bio u Strahinjića Bana, može da se oseti ponosnim što je neka sila navodno kulturno uterala tim ignorantnim džiberima i prazilučkim bogatunima. Pritom, proleterski i lumpenproleterski bes prema imućnima je jedno i progresivno, a elitni i kulturnjački bes prema varvarima nešto sasvim drugo i konzervativno.

Ako filharmoničari i njihovi onlajn pratioci zaista žele da približe klasičnu ili džez muziku širim slojevima stanovništva, što je više nego pohvalno, ovo ne može biti dobar način. Umesto potrebne demokratizacije visoke kulture, navedena diverzija se pretvorila u čin njene dodatne elitizacije. Od toliko časova solfeđa i vežbanja na instrumentu, zaboravilo se na domaći zadatak iz pristojnosti i lepog ponašanja. Uostalom, ako zaista želimo da nas neko zavoli, nećemo mu spočitavati koliko je glupav. Jednostavno, nije kulturno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari