Zašto se „ljubav prema mudrosti“, ta drevna i dugotrajna antička disciplina ljudskog tela i uma, na srpskohrvatskom jeziku kaže „filozofija“? Jer sve od Pitagore, koji popularizuje tu reč naovamo, za danas pravoslavne burazere čije more i precenjene girose poput hodočasnika opseda ovdašnji svet mudrost je oduvek bila „sofija“.

Dakle, sa „s“, a ne „z“. Isto beše i na latinskom (philosophia) i starofrancuskom (philosophie). S druge strane, o „filosofiji“ danas govore samo jezički pseudopuristi sa izlivom mračnjačkog tradicionalizma u mozak, koliko god se Ivan Klajn upinjao da ih razuveri. Ekipa nalik na internetske borce protiv novog svetskog poretka i jednačenja suglasnika po zvučnosti u njihovom „srbstvu“ i „srbskom“. Odgovor na enigmu „filozofije“ je banalan koliko i ilustrativan: sa zakašnjenjem od par milenijuma, filozofija je u srpskohrvatski jezik stigla posredno i zaobilazno. I to iz nemačkog jezika, tj. od strane nemačkih đaka, a ne direktno iz starogrčkog. A Švaba je bio taj koji je nemačko „philosophie“ izgovarao sa „z“, poput „Sunca“ (Sonne) i „Baš dobrog“ (Sehr gut), kad „s“ prethodi samoglasniku. Uzgred, isto je bilo i sa „fizikom“, pa nikom pri čistoj svesti ne pada na pamet da šatro izvornije govori „fisika“. I pošto je jezik živ stvor koji ne zabendava konvencije, a ponekad ni smisao (vidi pod: astrologija), zapatila se upravo – „filozofija“.

Ova jednostavna činjenica u sebi krije moćnu simboliku, ali i (geo)politiku. Sistematska ljubav prema mudrosti i znanju na ove prostore se uvukla preko Nemačke (Austrije) i nemačkog jezika. Odnosno, preko Zapada. Filozofija je samo jedan od mnogih takvih primera, naravno. Od nemačkih alata i tehnike, preko nemačkih lekova i medicine, sve do kultnog mesta koje u popularnoj imaginaciji imaju nemački automobili generalno, a Mercedes posebno, jer jedan je „Das Auto“. Isto je i sa fetišizacijom nemačke radne etike, organizovanosti i uređenosti, bila ona stereotipna ili Nein. Dakle, bez obzira na to da li se u pečalbu odlazilo da bi se prali sudovi ili po univerzitetima odlivali mozgovi, „Nemačka“ je (bila) naš Zapad i sve što Zapad sa sobom donosi. Pariz je ipak predaleko, a tek su to London i Vašington za koje treba i noge nakvasiti. Berlin i Beč su tu sasvim blizu.

Svega ovog germanofilskog se valja prisetiti na nedavnu 25-godišnjicu pada Berlinskog zida. Cinici su primetili da bi pod sloganom „Posetite zemlju u kojoj još uvek nije srušena Gvozdena zavesa“ Beograd mogao da privuče kojeg turistu željnog nekakvog retro šika. Jer kako drugačije protumačiti aktuelnu spoljnu politiku saradnje „i sa Istokom i sa Zapadom“? Ili nešto ranije politike zasnovane na nekakva „četiri stuba“ i sve slične pokušaje simultanog prđenja i stiskanja? S druge strane, hladnoratovski zidovi i zavese zasecaju mnogo dublje od ostataka cigli i helijumskih balona u Berlinu. Još su antički grčki pisci i filozofi (sa „z“!) suprotstavljali sebe svojim istočnim komšijama poput mitskih Trojanaca, a zatim i Persijanaca. Još u trećem veku, Rimsko carstvo se deli na svoj zapadni i istočni deo, a hrišćanstvo ga prati u jedanaestom. Iako je i prihvatanje hrišćanstva od strane keltskih, germanskih i slovenskih kultura takođe bilo izraz pozapadnjačenja. Međutim, Zapad se u srednjem veku po pitanjima slobode i inventivnosti nije proslavio, pa je arapski istok bio taj koji je mudro čuvao i dodatno unapređivao zapadna znanja i mudrolije. Karte se iznova mešaju u modernom dobu, te Zapad odlučno postaje bastion slobode, otkrića, nauke i tehnologije. Prostor na kojem drugi zavide i na koji se ugledaju, sve do veštih prebega u gepeku kakvog Trabanta na „Čekpoint Čarliju“. Drugim rečima, Zid se milenijumima geografski pomerao, kao što je i varirao po svojoj (polu)propustljivosti. Ali, bio mekan poput nemačke štrudle ili čvrst poput genitalije nemačkog pornićara, bio je tu. A gde smo bili mi?

Ako bismo poslušali sveca fašistu Nikolaja Velimirovića, on je 1944. godine isticao i sledeće: „Univerzitetska Evropa je istucala svoga Boga (sic) u stupi i razbila u bezbrojne atome, protone i elektrone. Da li ste sa Evropom ili svojim narodom? Ako kažete da ste sa Evropom, onda se brzo lečite da ne bi zarazili svoj narod. Evropski narodi nisu više narodi nego jazavci, dvonogi majmuni, zverovi, ne ljudi. Ti, Srbijo, kuda si pošla za Evropom? Ti nikada nisi išla njenim putem i nikada za njom. Nazad na svoje, ako želiš da se spaseš i živiš.“ Za ovog nezvaničnog ideologa i pop-„filosofa“ tzv. „svetosavskog nacionalizma“ koji se neobično dobro prodaje, austrijski Srbi prečani, izdajnici školovani na Zapadu, prevarili su srpske seljake iz Šumadije opasnije i grđe od Vuka Brankovića. Uzgred, „Ni Istok ni Zapad“ bio je i zvanični slogan novoformirane Islamske republike Iran, nakon preuzimanja vlasti od strane ajatolaha Homeinija. Bilo bi zanimljivo čuti šta ovdašnja talibanština ima da kaže na to.

S druge strane, Srbija je samo u 20. veku mnogo češće bila na onoj strani Zida na kojoj su sloboda, napredak i razvoj. Još 1879. godine Francuska otvara ambasadu u Beogradu, a Srbija u Parizu, iste godine kao i u Berlinu. U Londonu je linija komunikacije otvorena još ranije – 1837. godine. U govoru Viktora Igoa iz 1849. godine, u kojem poziva na stvaranje Ujedinjenih država Evrope, on poziva i na zaštitu Srba od turskih zločina. Iznad Bele kuće u Vašingtonu, kao i u svim zgradama i institucijama u Sjedinjenim Državama, 1918. godine se vijorila zastava Srbije. Većinska Srbija je u obe belosvetske ratne klanice bila na strani slobode, jednakosti i pravde – čak i ako je „filozofiju“ preuzela od Nemačke. I posle Drugog svetskog rata Jugoslavija raskida sa Staljinom i Istočnim blokom za manje od tri godine, u novom približavanju Zapadu, gde joj je i (bilo) mesto. Rizično preskačući Rubikon, samo da bi preskočila Zid.

A danas? Srbija je na samom kraju 20. veka dočekala da bude vojno napadnuta od strane Zapada, zbog anticivilizacijskih zverstava prema sopstvenim građanima, Albancima. U kulturnom miljeu Srbije, antizapadnjaštvo deluje snažnije nego ikad, dok se paralelno priređuju Parade poltronstva novim istočnjačkim despotima. I zato, istinski hrabar potez trenutne vlasti nije u brutalnom oporezivanju sopstvenih radnih ljudi i penzionera, u hapšenju-pa-puštanju tajkuna, a nije čak ni u potpisivanju sporazumevanja sa Prištinom. Na stvarnu hrabrost još uvek čekamo. A ona je u odlučnoj i nedvosmislenoj političkoj orijentaciji ovog državčeta prema onima na zapadnoj strani Zida. Jer ukoliko se umesto politike „jebanja, ali da nam ne uđe“ već jednom jasno i iskreno ne odabere strana, ostaćemo pastorci istorije. Ili pak istočnjačka gubernija, kakvu je pre nekog vremena i zazivao aktuelni predsednik. Strana o kojoj je reč zove se modernizacija, a njena čvorišta danas su Berlin, London, Pariz i Vašington. Brisel je tu takođe simbolično.

I nije to ništa strašno, ne boli, jer je Srbija kulturno oduvek pripadala Zapadu, čak i kada joj je politika za kulturom zaostajala ili prepisivala na času. Od Rimskog prava do prava na štrajk (advokata), od hrišćanstva do nauke i tehnologije, od alfabeta do univerziteta, od demokratije do rokenrola – sve su to institucije Zapada. Čak i kada ih je Zapad morao ukrasti sa arapskog Istoka ili nekakvog Orijenta. I Kim Kardašijan se danas preziva „West“. Uostalom, stranu smo odabrali svaki put kada napišemo zapadnjačko „j“, latinicom ili ćirilicom, svejedno. Mit o Srbiji kao slobodno-lebdećem entitetu „iznad“ ili „izvan“ Istoka i Zapada samo je drugo ime za neodlučnost i kukavičluk, radi lova u političkom mutnom. Jer Berlinski zid nikada nije bio samo simbol hladnog rata, sudara logika kapitalizma i komunizma, ili „loš PR“ Istočnog bloka. Postojao on danas ili ne, u pitanju je građevina koja je označavala barijeru između slobode i ropstva, između nezavisnosti i poslušnosti. Zapadnu filozofiju sa „z“ smo već jednom odabrali. Odaberimo i njenu mudrost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari