Romantična priča glasi ovako: 1950. godine, na japanskom ostrvu Košima, naučnici su počeli sa ispitivanjem ponašanja makaki majmuna. Dotične su hranili slatkim krompirom koji su ostavljali na peskovitoj zemlji. Jedna majmunica se dosetila da krompir opere u moru i time izbegne neugodna zrnca peska pod zubima.

Ubrzo su i ostali majmuni u grupi videli ovo ponašanje, te i sami počeli da peru svoje krompire od peska. Još uvek ništa neobično. Tada se, međutim i navodno, desilo sledeće. Broj majmuna koji su naučili da peru krompire bio je, otprilike, devedeset i devet. Kada se i stoti majmun pridružio grupi koja pere krompir, probijena je neka granica, odnosno postignuta je izvesna „kritična masa“. Od tog trenutka, svi ostali majmuni na ostrvu počeli su da peru krompire, i ta se navika misteriozno proširila i na okolna ostrva i kopno. Tako je barem u svojoj popularnoj knjizi „Plima života“ (1979) pisao zoolog Lajal Votson.

Šta se zaista dogodilo? Srećom, naučnici koji su i istraživali ove majmune, kao što je primatolog Masao Kavai, iza sebe su ostavili sasvim precizne podatke. Prvo, izučavanih majmuna nikada nije bilo stotinu. Zatim, u godini kada se navodno dogodio misteriozni fenomen „stotog majmuna“ (1958), zapravo su samo dva majmuna u grupi prala svoje krompire. Četiri godine kasnije, u grupi od ukupno 59 majmuna, ovo je radilo samo njih 36. Drugim rečima, nema nikakve misterije i nikakvog „efekta“. Učenje je trajalo godinama, a i dalje nije obuhvatalo celu grupu. Nema govora o naglom, sveobuhvatnom i misterioznom usvajanju ove prakse. Lajal Votson je 1989. godine priznao da je „stoti majmun“ samo metafora i lična konstrukcija, nastala na nepouzdanim dokazima i rekla-kazala svedočanstvima.

Uprkos očiglednoj i razotkrivenoj prevari, ovaj tip razmišljanja (p)ostaje izuzetno popularan. Rečje o opštijoj ideji da ukoliko dovoljan broj osoba nauči, uradi, ili pomisli nešto u isto vreme – rezultat će biti kolektivna društvena promena. Postoje različite grupe koje zagovaraju zajedničke meditacije ili molitve sa ciljem dostizanja navodne kritične mase koja će efekte molitvi tada uspeti da proširi na ceo globus. Pojavom elektronske pošte širi se fenomen „misterioznih“ lančanih pisama u kojima se poručuje da će se primaocu dogoditi nešto prijatno samo ukoliko pismo prosledi na što više adresa. Postoji i „Svetski dan orgazma“, tokom kratkodnevice 22. decembra, nastao sa ciljem da veliki broj ljudi istovremeno doživi orgazam i time misteriozno stvori globalnu pozitivnu promenu kao što je mir u svetu.

Manje seksi, ali više popularna jeste akcija „Sat za našu planetu“. U subotu, na sat vremena, u Novom Sadu, Beogradu, te drugim i ozbiljnijim gradovima planete, isključena je rasveta na određenim prepoznatljivim mestima. Ljudi su pozivani da u svojim domovima učine isto. Cilj ove kolektivne akcije bila je borba protiv klimatskih promena. Pod mantrom o „dizanju svesti“ krije se isti tip razmišljanja na kojoj je zasnovana prevara o makaki majmunima sa Košime, krompirima, pesku i vodi.

Da li neko razuman zaista misli da će činjenica jednočasovnog mraka na Petrovaradinskoj tvrđavi ili Sidnejskoj operi zaista navesti vladu bilo koje države da odvoji više novca za zaštitu životne sredine? Da će mrak zaista prosvetliti donosioce odluka u pogledu bilo čega, to jest učiniti da saznaju nešto što većne znaju? Da će od običnih ljudi koji do sada ništa nisu čuli o energetskim i klimatskim problemima, ako takvi i postoje, ovo napraviti ekološke aktiviste? Na stranu što je ovo i snobovski i licemerno prema mnogobrojnim ljudima na planeti koji nemaju sijalice i struju u svojim domaćinstvima.

Posredi je aktivizam sa efektima ravnim kupovini postera sa likom Če Gevare ili potpisivanju peticija na Fejsbuku. Uz latentnu maštariju o postojanju „kritične mase“ koja samo treba da radi istu stvar u isto vreme – i promeni svet nabolje. Bilo bi to isto kao očekivati komunističku revoluciju zato što je milion ljudi u isto vreme obuklo majicu sa likom Karla Marksa i zviždalo melodiju „Internacionale“. Nažalost ili na sreću, svet se ne menja na taj način. Mehanizmi društvenih promena (danas) su posve drugačiji od sinhrone masovnosti. Zar nas šezdesete godine ničemu nisu naučile? Uhvatiti se za ruke i zamisliti drugačiji svet nije dovoljno.

Uvek je suvislo i razumno biti skeptičan prema onima koji žele da se, sprovodeći jednu ideju, milioni ljudi ponašaju identično i sinhronizovano. Prema profesionalnim dizačima svesti koji kritikuju proizvode i rezultate procesa modernizacije i duha prosvećenosti – čak i doslovno prizivajući mrak. Kao i prema praksama zasnovanim na iluziji o mogućnosti opšte društvene promene tek masovnom i sinhronizovanom akcijom. Nije ništa sporno u energetskim i klimatskim problemima planete, sporan je metod poput ovog. Prosvetljenje mrakom nije moguće. Planeta se ne „osluškuje“ tako što će se svetlo ugasiti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari