Krajem 19. veka (1895), nadrilekar Danijel Dejvid Palmer, dakle osoba bez medicinskih kvalifikacija, ali sa snažnom željom da leči ljude (i da od toga dobro živi), tvrdio je da je povratio sluh gluvom čoveku tako što mu je „ispravio“ ili „namestio“ izvesnu grudvicu na kičmi.

Rođena je „kiropraktika“ ili, prevedeno, „ručni rad“ (chiros – ruka, praktos – praksa). Kao i sve nadrilekare, i Palmera je od fizike više interesovala metafizika: smatrao je da su ga zaposeli duhovi, te da mu dotični pomažu u tome da pronađe jedan jedini uzrok za sve bolesti ovog sveta. Palmerov konačni uzrok svih bolesti bila je – loše „nameštena“ kičma. Izvesne „subluksacije“ kičme navodno prekidaju unutrašnju „životnu silu“ koja kičmu povezuje sa celim telom, i otuda boleštine svih sorti. Njegov nadrilekarski zadatak bio je da tu kičmu „ispravi“, ili „namesti“. Naravno, niko nikada nije pronašao nikakve „subluksacije“ niti „životne sile“ (ili objasnio kakva bi to njihova veza sa bolestima uopšte bila), a za stotinu godina ljudi su posmatrani, snimani, otvarani i proučavani što uzduž, što popreko. Ovo, međutim i nažalost, nije sprečilo da se kiropraktika razvije u jednu od najpopularnijih pseudomedicinskih praksi – samo u Sjedinjenim Državama danas ima preko šezdeset hiljada kiropraktičara, i posećuju ih milioni ljudi godišnje. Uzgred, izvesna efikasnost ove prakse jeste naučno potvrđena, ali u izuzetno ograničenoj meri: jedino kao banalna masaža, odnosno kao tehnika kratkotrajnog smanjivanja bolova u vratu i donjim leđima. Ambicije i nenaučna doktrina kiropraktičara su nažalost puno veće od toga. Oni nastoje da saviju kičmu nauci.

Naime, engleski fizičar, matematičar i kolumnista Gardijana Sajmon Sing, prošle godine je, u jednoj od svojih redovnih kolumni, argumentovano oštro i oštro argumentovano kritikovao kiropraktiku. Sing, jedan od istaknutijih popularno-naučnih pisaca u Velikoj Britaniji, predstavio je kiropraktiku upravo kao prevarantsku, neefikasnu i opasnu pseudonaučnu praksu. Ovaj autor je posebno naglasio problem lečenja dece od infekcije uha, astme, poremećaja u ishrani i spavanju putem nenaučnog i nestandardizovanog „nameštanja kičme“. Na ovo je reagovalo „Britansko udruženje kiropraktičara“, tužakajući Singa za klevetu. U maju 2009. godine, ovaj doktor nauka (iz fizike elementarnih čestica) izgubio je parnicu, i na sve to podneo žalbu. Poslednje saslušanje tim povodom bilo je pre desetak dana, i na njemu je engleski vrhovni sudija nedvosmisleno saopštio da kiropraktičari nisu ponudili niti jedan relevantan dokaz da njihovi tretmani zaista leče ljude. U igri je milion funti globe za onu stranu koja izgubi, ali i nešto mnogo važnije – sloboda govora za nauku i naučnike.

I upravo na ovu temu, probudila se britanska javnost, inače posebno sklona pseudomedicinskim praksama. Oštećeni pacijenti, kao i pojedinci koji podržavaju Singa, počeli su da masovno podnose tužbe protiv kiropraktičara, ponajpre zbog lažnog reklamiranja. Za manje od 24 časa tuženo je više od 500 „nameštača kičme“, i danas je svaki četvrti kiropraktičar u Velikoj Britaniji pod nekakvom istragom. Jedna od krovnih organizacija ovih pseudolekara pozvala je članstvo da povuku svoje reklame i ugase svoje veb-sajtove, barem dok se kontranapad ne stiša. Istovremeno, u toku je aktivna javna i parlamentarna debata o reformi britanskih zakona o kleveti.

Afera „nameštanje kičme“, odnosno parnica između jednog naučnika i jedne organizacije pseudonaučnika, pogađa u središte debata o slobodi govora i glasno ukazuje na to koliko je važno držati zakone o kleveti podalje od nauke. Slučajevi poput ovog razotkrivaju tihi strah kod naučnika i novinara da, usled pogrešno shvaćenog pluralizma i demokratičnosti, govore o tome da (li) su određene prakse lečenja (i)relevantne ili (ne)efikasne. A u slučaju kiropraktike, dolazilo je i do ozbiljnih neuroloških povreda, pa i smrti „lečenih“ usled „nameštanja kičme“. Ukazivanje na šarlatanstvo postaje opasno i (auto)cenzurisano, a ućutkivanje naučnika sve glasnije. Međutim, reakcija, te uloga svesne i obaveštene javnosti pokazala se posebno značajnom u celom slučaju i demonstrirala je istinski i vredni sadržaj fenomena nazvanog demokratijom – participaciju. Mnogi pojedinci, pročeprkavši po dokazima (ili odsustvu istih) ukapirali su da ih varaju i odlučili da preduzmu nešto povodom toga. U svom revoltu protiv kiropraktičara, bitan deo javnosti u Velikoj Britaniji stao je u odbranu nauke i slobode govora, odnosno prava da se stvarnost pokaže onakvom kakva jeste. Drugim rečima, ustala je protiv slamanja kičme nauci.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari