Srbija i Alzas 1

Zamislimo sledeću situaciju. Godina je 1964., i izvesni umetnici iz Alzasa gostuju u Berlinu na festivalu gde predstavljaju svoj kulturno-umetnički program: filmove, muziku, fotografiju i slične artističke uratke.

Sve to kako bi berlinska i nemačka publika bolje upoznala kulturnu scenu ove francuske pokrajine, ali i kao korak ka povezivanju i bližem razumevanju između francuskog i nemačkog naroda, čitavih 20 godina nakon rata između ovih država. Festival se zove „Amélie, bonjour“ ili „Ameli, dobar dan“. Međutim, tada se u Berlinu okupe neonacisti koji žele da prekinu festival. I tim povodom urlaju da je francuski Alzas „srce Nemačke“, da je dotični „otet“ voljom „velikih sila“, i da će ponovo i kad-tad opet biti deo „Velike Nemačke“. Ceo protest predvode nekadašnji zvaničnici Trećeg rajha, od kojih su mnogi i zauzimali visoke pozicije u Hitlerovoj vlasti i/ili su bili osuđeni za ratni zločin, a odslužili su svoje kazne u međuvremenu. Za Nemce koji su i organizovali ovaj festival alzaške kulture tvrde da su strani plaćenici i domaći izdajnici, i pozivaju na njihovo hapšenje ili na razbijanje noseva im. Dok i država Nemačka ovim umetnicima iz Alzasa na granici prebira po koferima, maltretira ih i zaplenjuje ili „hapsi“ fotografije sa francuskim zastavama. Da li bi tako nešto bilo moguće? I da li je tako nešto – normalno?

A zatim se prisetimo gužve koja jeste bila upriličena povodom festivala „Mirdita, dobar dan“ u Beogradu 2018. godine, a koji je beogradskoj i srpskoj publici trebao da predstavi kulturnu scenu i umetnike sa Kosova. Isto kao korak ka povezivanju i bližem razumevanju između srpskog i albanskog naroda, takođe čitavih 20 godina nakon rata. Ali su se tim povodom komotno bile okupile snage „starog režima“ i osuđeni ratni zločinci, uz nove i sveže „šturmablajtunge“ ili „jurišne odrede“ u vidu raznih „Zavetnika“ i njima sličnih neonacista iz „Srbske akcije“ (identični „S. A.“ akronim nije slučajan). I kada su urlali, guslali i bogoradili zato što se, o jeresi, u Beogradu uopšte pušta film i organizuje izložba nekakvih kosovskih filmadžija, dramaturga i fotografa. Uz jednoglasne povike da je „Kosovo Srbija“, da je „oteto“ voljom „velikih sila“ i da će ponovo i kad-tad opet biti deo „Velike Srbije“. I prateće tvrdnje da uopšte i ne postoje kosovska (albanska) kultura i umetnost, već samo srpski manastiri, jer tamo valjda i ne žive ljudi već – „Šiptari“. A oni su ili teroristi posvećeni čerupanju organa srpskoj nejači ili „civilizacijski talog“, gebelsovskim rečima samo(pro)zvanog „oca nacije“ Dobrice Ćosića. Zašto je tako nešto moguće, ako ne i – normalno?

I sad, ova istorijska analogija (baš kao i sve istorijske analogije) jeste nategnuta i preterana. Niti je Alzas Kosovo, niti je OVK bila francuski Pokret otpora, i niti je Milošević-Šešeljev „crveno-crni“ režim odistinski bio „nacional-socijalistički“, iako upadljive sličnosti među njima fakat postoje. Ali, ta analogija ipak progovara mnogo toga o karakteru naših posleratnih društava. Naime, kako to da je ovde tako nešto „normalno“ ili bar „normalizovano“, a u Nemačkoj nije, niti je moglo da bude? Koliko god potajnih kršitelja prstiju i škrgutača zubima zbog francuskog Alzasa u Nemačkoj bilo i ostalo? Alzas je simbolički važan, ilustrativan i instruktivan i zato što se upravo tamo, u Strazburu, nimalo nasumično, nalaze sedišta Saveta Evrope i Evropskog parlamenta. U pitanju je simbol evropskog mira i pomirenja, kao i vekovni kulturni most između Francuske i Nemačke, katoličanstva i protestantizma (uz najveću džamiju u Francuskoj). A ironija istorijske analogije sadržana je i u tome što je aktuelni kosovski premijer Ramuš Haradinaj u januaru 2017. godine bio uhapšen baš u Alzasu, odnosno u magičnom Kolmaru. Gde je verovatno došao na čarobnu božićnu pijacu, tj. na francusko pecivo i nemačke kobasice, kuvano vino i pivo iz krigle, u karakteristično alzaškom amalgamu gastronomskog pomirenja.

Naravno, Alzas je takođe i prostor natopljen i krvlju i istorijom, kao i brutalna žrtva gluposti evropskih nacija dok su bile smatrale da su rat i teritorijalno „velike“ nacionalne države pravo rešenje za intimne frustracije. Jer, nakon pobede u Francusko-pruskom ratu 1871. godine, Nemačka je anektirala Alzas, ali je dotični isto iznova pripao Francuskoj nakon nemačkog poraza u Prvom svetskom ratu 1918. godine. Hitler je onda još jednom anektirao Alzas 1940. godine, uz grubu kampanju germanizacije, a posle 1945. godine se još jednom „vraća“ Francuskoj. Sav ovaj teritorijalni ping-pong bio je praćen ogromnim ljudskim, materijalnim i kulturnim žrtvama. U tom smislu, nisu Evropljani mnogo drugačiji od nas na Balkanu, niti su oni oduvek bili sadašnji „hipsteri“ i vegani na biciklu zabrinuti jedino za transrodne toalete i broj činčila u bundi. Ali su vremenom skapirali da nešto mora drugačije. A o tom skapiravanju, ili o odsustvu istog u Srbiji, se zapravo i radi. Stotinu mu krvi i tla, kada se u Nemačkoj pročulo da su brojni nacisti i pripadnici „starog režima“ zauzeli mnoge visoke pozicije i nakon rata, mladi Nemci su formirali „Frakciju Crvene armije“ („Grupu Bader-Majnhof“) i krenuli da terorišu, pljačkaju i ubijaju unaokolo. Istovremeno postavljajući sledeće krajnje važno pitanje: a šta su to tačno naši roditelji radili tokom rata? Dok ovdašnje „Inicijative mladih“ (sa ili bez navodnika) dižu svest, seminarišu i prave umetničke festivale, suočavajući se sa batinama i pretnjama smrću od strane nekih novih hitlerjugendovaca.

A prošlo je skoro dvadeset godina. I mi i dalje iskijavamo jedne te iste mentalne matrice sa mostova 1999. godine, gde se pevalo, tancalo, sviralo i nosilo one nesrećne „targete“ po prsima i sisama. Tu, na vlasti, su i Vulin i Drecun, i Dačić i Vučić, samo se Toma Nikolić nešto upadljivo primirio. Ali zato Šešelj komotno predvodi svoje horde zla, od Hrtkovaca do Birčaninove i CZKD-a, kada nije na TV Pinku sa gejevima. Da je Milošević preživeo, verovatno bi i on već odgulio robiju, i vratio se u Srbiju kao ozbiljni predsednički protivkandidat. A za tih dvadeset godina, na primer, internet se od krčećeg „dial-up“ transformisao u sveprisutni i ultrabrzi „wi-fi“, a personalni mobilni telefoni su od toki-vokija postali računari snažniji od kompjutera na misiji Apola 11. Ali, još uvek je i moguće i „normalno“ da nekome i mnogima smeta festival koji, neverovatno, beogradskoj publici predstavlja kulturu i umetnost kosovskih Albanaca. Kako se samo usuđuje? Zato što smo naučili i trenirali da kosovski Albanci ne postoje, da su nevidljivi, da su „šiptarski teroristi“, da su prvoklasni zločinci i prvorazredni zlikovci. A ono je najednom ispalo da, udobno rođeni nakon 1999. godine, kosovski omladinci i kulturnjaci snimaju neke pametne filmove, prave pozorišne predstave i škljocaju umetničke fotografije, zlo i naopako!

Zbog svega ovoga je pre normalizacije odnosa između Srbije i Kosova, bila i ostala neophodna normalizacija same Srbije. Da, potpisaće Haradinaj i Brnabić, ili čak Tači i Vučić, nekakav „pravno obavezujući sporazum“. I dobiće Kosovo neku sakatu stolicu na rasklapanje ili za terasu na Ist Riveru, a Srbija još jednu kosovsku „Republiku Srpsku“ u dve i po severne pogranične opštine sa svojom etničkom većinom. Ili neće, nego će svi radije zveckati oružjem u nedogled, koga već briga više. Normalan život i odistinska normalizacija tog života nalaze se negde drugde. A ne u ispraznim dokumentima kojima će aplaudirati briselske birokrate između ostalih saopštenja, zaključaka i kominikea o francuskom siru i nemačkoj vojnoj muzici. S jedne strane, Šešeljevi cirkuski performansi jesu podgrejano maligni iscedak etnonacionalističke i ksenofobne logike kao zgodno strašilo za ambasadore i diplomate, a sve u korist podrške Zapada ovom blago umivenijem i umiljatijem beogradskom režimu. Ali, sa druge strane, oni jesu indikator činjenice da je Srbija ta koja se čitave dve decenije nije bila „normalizovala“. Koja ne poznaje i koja, pre svega, ne želi ni da poznaje kosovske Albance. Koja ih i dalje doživljava kao pretnju, a ne kao građane i ljude sa svojim željama, potrebama i strastima. A u takvim okolnostima, stvarna normalizacija odnosa ostaje nemoguća. Srbiji i dalje nedostaje i mentalno i posve telesno razumevanje da su oni koji se protive festivalu „Mirdita, dobar dan“ pravi izdajnici srpskog naroda, a ne obrnuto. Da je normalizacija odnosa nešto više od mrtvog slova na papiru, posebno u senci hladnjača za prevoz leševa civila (a ne malina) i prepaljenog antiamerikanizma u patriotskim, propagandnim i prokleto pevljivim „Volimo te, otadžbino naša“ songovima koji su nam i dalje u ušima. I koji nikako da izađu odatle. Dok se ne odselimo u Alzas, to jest.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari