Indijski guru i lider kulta koji je po oprobanom običaju posvetio samom sebi Satja Sai Baba preminuo je pre nešto više od nedelju dana. O mrtvima ne treba govoriti sve najbolje, samo činjenice. Naime, priča o Sai Babi zvuči neobično poznato. Rodio se kao Satjanarajan Radžu u jednom indijskom selu, 1926. godine. Njegova majka je tvrdila da je bezgrešno začela i da se on rodio u godini u kojoj se ispunjava proročanstvo o dolasku mesije. On je za sebe tvrdio da je inkarnacija boga na Zemlji, te da je svemoćan i sveprisutan. Tvrdio je i da je iz mrtvih uzdigao dve osobe, kao i da poseduje telepatsko znanje. Međutim, mnogo češće od ovih krupnijih stvari izvodio je „čuda“ nešto skromnije prirode – stvarao je „sveti pepeo“ na svojim dlanovima pred siromašnima, a za nešto bogatije posmatrače stvarao je jeftini nakit i satove (sa sve fabričkim serijskim brojem na njima).

Internet je krcat snimcima na kojima se vidi na koji način je izvodio ove amaterske mađioničarske trikove. Ipak, ono što nije bilo amatersko svakako je njegova popularnost i bogatstvo. Navodi se da je posedovao najmanje devet milijardi dolara, a od svog sela je napravio kompleks hotela, odmarališta i bolnica, uz aerodrom i, naravno, gomile bogomolja posvećenih samom sebi. Doduše, posedovao je i nekoliko optužbi za seksualno zlostavljanje dečaka i mladića, ali one nikada nisu formalno procesuirane. Uzgred, indijski fizičar Narasimhaja je 1976. godine javno pozvao Sai Babu da izvede svoja čuda u kontrolisanim eksperimentalnim uslovima, što je Sai Baba ignorisao, navodeći da je naučni pristup stvarnosti neispravan i uvredljiv.

Način na koji je preminuo, međutim, najzanimljiviji je od svih. Primljen je u bolnicu zbog problema sa srcem, plućima i bubrezima, gde je operisan i gde je tri nedelje ležao na dijalizi. Šest godina pre toga slomio je kuk, pa je umesto izlečenja koristio invalidska kolica. Sveznajući iscelitelj ne samo što nije uspeo izlečiti sebe, već se i svojevoljno predao na milost i nemilost naučnoj medicini i njenom pristupu koji je pre 35 godina nazvao neispravnim i uvredljivim. Poenta je ozbiljna i ne sadrži nikakvo likovanje zbog smrti još jednog od nekoliko hiljada „mesija“ sa nešto talenta za trikove i nešto više talenta za privlačenje (novca) lakovernih. Sai Baba je tvrdio i da je bio na dva mesta istovremeno, da je pretvorio vodu u benzin kada mu se ispraznio rezervoar i svašta još – ali i da je lečio ljude. Tvrdi se da je jednog čoveka izlečio od upale slepog creva (stvarajući skalpel ni iz čega i operišući ga bez ožiljaka), drugog od upale bešike, trećem je prstima operisao krajnike, četvrtog izlečio od besnila, a petog od tumora na mozgu. U jednoj od knjiga posvećenih obožavanju Sai Babe stoji i sledeći tekst: „Da, imao sam tumor na mozgu. Sai Baba je dodirnuo moju glavu i rekao mi samo da mislim na Njega i da ne brinem, tako da sam samo to i uradio. Vratio sam se na posao i ne brinem. Slušam samo njega“.

Činjenica da Sai Baba nije čudotvorno ispipao sopstveno srce, bubrege ili pluća, „čudesno“ stvarajući skalpel iz svog skrivenog džepa, odnosno da nije „slušao samo sebe“ u sopstvenom slučaju svedoči o spornom karakteru njegove doktrine i sposobnosti. Vađenje novčića iz ušiju posmatrača ili trabunjanja o duhovnosti, ponovnom rođenju, sveopštoj dobroti i ljubavi su jedno. Lečenje bolesnih ljudi rečima i dodirom nešto je sasvim drugo. Sve tvrdnje o Sai Babinim čudesnim izlečenjima su anegdotskog tipa i dolaze od njegovih sledbenika. Uz to, pripisuju se njegovoj „milosti“, a ne proceduri koja deluje medicinski. Postoje i svedočanstva o ljudima koji umiru i o lekarima koji se žale na Sai Babino neadekvatno mešanje i komplikovanje cele stvari. Njegovo ponašanje u slučaju sopstvene bolesti svakako je indikator za dijagnozu ili barem sumnju da je nešto trulo i da ne miriše lepo. Ako već može stvoriti sat (marke „seiko“) ni iz čega, zašto sebi ne može stvoriti novi bubreg? Ako je već vratio iz mrtvih čoveka čiji leš je čekao na sahranu, sa sve vatom u ušima i nosu, zašto to nije uradio sebi? A ako je njegova smrt bila stvar njegove volje i predumišljaja, zašto to nije uradio na dostojanstveniji način svojstven jednom živom božanstvu, umesto u bolničkom krevetu, sa cevčicama koje vire iz raznih otvora koje pokušavaju da mu spasu život na taj mrski naučni način?

Sve ovo su razumna pitanja ili skeptički prigovori koje je sebi najverovatnije postavio svako ko je pročitao vest o smrti ovog samozvanog sveznalice i svemoćnika. Druga je tema zašto iste prigovore ne ispostavljamo identičnim tvrdnjama nekim drugim mesijama i čudotvorcima nešto starije godine proizvodnje od 1926. Međutim, činjenica da je i jedan Sai Baba pokucao na vrata bolnice kada je njemu zagustilo može mnogo toga da nas nauči. Šarlatana je oduvek bilo i najverovatnije će ih zauvek biti, pošto je ljudska lakovernost teško kvarljiva roba. A lepo izrečenu misao neko će pronaći kod Brehta, neko kod Kjerkegora, a neko kod Sai Babe. Ali, kada se razbolimo, treba posetiti ambulantu. Jer, osim što umiru, čak i bogovi idu kod lekara.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari