Videla sam jednu čitateljku „Kurira“ koja je na kiosku, kupivši ga i pogledavši naslovnu stranu sa fotografijom Olje Bečković i objavom „dilovanja“ droge njenog maloletnog sina ispustila dotične novine. Videla sam i čula još neke čitaoce koji su držeći „Kurir“ u ruci zapanjeno pitali „šta je ovo“. Onda su „objašnjenja“ tekla iz dana u dan.

Sve to u sredini u kojoj je, posle petog oktobra, pronađeno šest stotina kila droge u Komercijalnoj banci. Nije tako retko da čovek pomisli da se rat, nekadašnji, danas nastavlja, samo drugim sredstvima.

I da se strah širi drugim sredstvima.

Nije to bilo tako davno kada je i moj sin išao u školu, bila sam u školskom odboru škole „Radomir Putnik“, nekadašnje „22. decembar“, nije bilo tako kako danas jeste. Za desetak godina velika je promena, nasilje je danas svakodnevna pojava, i to nasilje u krajnje zlom vidu, ne incidentalno, ne povremeno, ne emotivno nasilje, nego sistemsko, konceptualno, svesno nasilje. To slušam iz dana u dan od suseda i prijatelja, od ljudi koji imaju decu u školama.

Kada je bio onaj neopisivi i još uvek neanalizirani juriš na radnje i ambasade, one noći mitinga protiv nezavisnosti Kosova, one noći kada smo svi tako zorno imali priliku da vidimo šta je sve kumulirano među mladim ljudima koji su kao deo te manifestacije, a nikako kao njena marginala, onako jurišali – bio je možda trenutak, jedan od poslednjih mogućih da se o „vrednosnom sistemu“ sasvim ozbiljno razgovara.

Nije ni tada, nije ni mnogo pre toga, onda kada se gajilo „zmijsko jaje“, a čini mi se, nije ni sada. Tada sam slušala devojčicu koja je govorila o podeli na bogatu i siromašnu decu, o podeli na „ča ča“ devojke, to su one iz Borče ili Vinče, i gradskih devojaka, o snu „ča ča“ devojke da joj je mladić iz centralnih opština, o tome kako je te noći iscepala sve plakate svojih ljubimaca sa Zapada.

Pa sam se onda setila kako je jedan roditelj, to jest staratelj svoga bratanca čiji je otac, kao policajac, poginuo na Kosovu, na roditeljskom sastanku molio roditelje da kažu svojoj decu da ne ismejavaju njegovog bratanca, jer on nema „najke“, ili šta već.

Pa se setite, malo, kako se izbeglicama uvek spočitavao primitivizam. Prema svima onima koji su između ostalog i medijskim sredstvima doterani u „naš“ grad, e ne bi li ga uništili , po njemu pljuvali i divlje gradili. Za vreme kontramitinga 96/ 97, upravo su izbeglice od strane najvećih patriota na vlasti, bile proglašavane za rušitelje.

E sad, u fazi „transparentne tranzicije“, nije više u pitanju „drugost“ po nacionalnom, verskom i još takvim opredeljenjima, već je u pitanju sudar imanja i nemanja, klasni sukob. Koji bi se mogao i te kako rešavati, da se to hoće, pa i da se to može, ili bar da se ima nešto svesti o tome šta se može dogoditi ukoliko se i dalje ne razume „ono što se događa“.

Pa nismo li zaista svi mislili da će prosveta biti prvo i poslednje slovo sveukupnih društvenih interesa. Umesto stvarnog političkog života što bi podrazumelo da se političke elite bore za nešto, ispostavljaju se grupni sukobi, i partikularni, te pojedinačni interesi. U svemu tome moraju se pronaći žrtve koje će isplatiti taj socijalni naboj, taj poziv na jednakost u bedi. Nekada se telefoniralo mimo sastanaka i plenuma CK, pa su se odluke donosilie „iza“. Danas se telefonira preko štampe. Na taj način se vrši interesni uticaj i proverava rejting. Jednostavno nije više bitno šta se događa u stvarnosti, već šta piše u novinama i šta se izgovara na TV. Rejting više nije u činodejstvovanju, već u kampanjama.

Nekada su prijemi u rezidenciji Velike Britanije na Kraljičin dan bili po čitavoj, naravno veoma lepoj i zeleno održavanoj, bašti. Prošle i ove godine prijem je bio na samo jednom travnjaku, uz rezidenciju. I na tom prijemu su, onako, kada samo malo pogledate sa strane, svi, ili gotovo svi učesnici jedne partije šaha. Neću reći da su baš pod jednim drvetom, ali tako nekako. Manje više, moraju se ili morate se sresti. Nema razuđivanja i mnogo mizanscenskog izbora.

A u školama je nasilje, u saobraćaju je nasilje, umesto samorefleksije i analiza je grubost, vređanje, ma gore od toga. To u školama, to su naša deca.

Hoćemo li sad sve čuti o Nenadu Čanku, preko isposvesti njegove bivše žene, ništa nije gore od toga kada pojedinac zamenjuje motive i ne govori ono što stvarno hoće i namerava, i u tome je naš česti „nesporazum“ sa Zapadom, a kako je to tek kada to čine državno najodgovornije partijske elite. Dok se stvarnost sprema.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari