
„Da savladamo“, tačno. Nije to lako – savladati, Jugoslaviju, niti njome ovladati, odveć težak i visoko postavljen zadatak, kome treba dorastao biti. Niste mogli da savladate, nismo mogli da savladamo, trebalo je tog zadatka dostojan biti.
Kako se to u govornom jeziku kaže „na neki način“, zadatak podizanja jednog spomenika spomenicima antifašističke borbe u Drugom svetskom ratu i spomenika revolucije, mahom uništavanih kao prethodnica ratova devedesetih, i za vreme ratova, i kao legitimiranja novih država koje se mogu „savladati“(ali i to teško), i jugoslovenskom modernizmu, obavio je Igor Grubić, konceptualni i filmski umetnik u filmu „Spomenik“. Film je prikazan na Pančevačkom Film Festivalu, manifestaciji „posvećenoj negovanju i promociji nezavisne autorske kinematografije i filmova koji neguju originalan i kinematografski uzbudljiv pristup narativu, formi, strukturi i estetici.“
Pančevo, posle podne. Lepo Pančevo, kažu kako se nivo zagađenja više i ne meri kao pre, baš kao što se i procenat aflatoksina u mleku određuje prema partijskim i političkim prilikama, ispred bioskopa „Apolo“ (bioskopa koji radi i u kome se prikazuju filmovi) „mala četa, ali odabrana“ mladih ljudi, pet sati, sunce još uvek jako, probija se nekako. Dvorana rashlađena, udobna.
Igor Grubić je konceptualni umetnik čija dela za par kopalja izmiču svojoj dokumentaciji i načinu na koji se prate, obrazlažu i verbalno artikulišu, što je izuzetan primer, ili primerak. Ona su poziv i izazov teoriji, i on sam. Pri tome u filmu „Spomenik“ nema niti jedne reči. I nije potrebno. Lepoti, snazi i napuštenosti spomenika na Petrovoj Gori, Kozari, Podgori, na Tjentištu, Košutama, u Jasenovcu (uporediti „Kameni cvet“ Bogadana Bodanovića sa proslavama i govorima ovih dana prigodom obeležavanja jasenovačkim žrtvama, to je gotovo isto kao upoređivati kakvoću i prirodu NOBa, i ratova za uništenje Jugoslavije devedesetih pa nadalje). Dakle, reč je o spomenicima koji su podigli Vojin Bakić, Dušan DŽamonja, Miodrag Živković Rajko Radović, Bogdan Bogdanović… I jedna epoha, jedno vreme, jedna zemlja, jedan modernizam, jedna, jedinstvena sposobnost apstrakcije i poostvarenja, postojanje utopije i budućnosti i konačno, danas toliko nedostatan pojam o celini, i čoveka, i kulture, i prirode.
Zato Igor Grubić bira tišinu, i zato je tišina ispunjena neobičnim poštovanjem za značenje spomenika, njihovu lepotu, poštovanja prema svemu onome u čije ime su spomenici podignuti i njima koji su ličnosti, likovi, kako samo apstraktno može biti ljudsko. Tako kao što hiljade kumulativnih stvari i stvarčica nikad ne mogu označiti „jedinstvo težnji“, nikad zbirom, već iz jednog, vertikalnog. (Skoro sam bila na Dotrešćini, kod Zagreba i u noći gledala „Dolinu galebova“, po brdu razbacane velike i svetleće suze Vojina Bakića).
„Inicijalna tema je bila činjenica da su tokom devedesetih na prostorima bivše Jugoslavije sistematično uništavali antifašistički spomenici, u Hrvatskoj ih je oko 3000 uništeno. Tu spadaju značajne spomeničke forme, biste, skulpture, memorijalne ploče. Prva ideja je bila referirati se na tu činjenicu, da snimim aktivistički film koji bi uključivao intervjue sa aktivistima, borcima za ljudska prava, teoretičarima i istoričarima. Nakon što sam krenuo da snimam vizuale i došao na lokacije počeo sam da menjam diskurs i rediteljski pristup i odlučio sam se da snimim film koji će isključivo biti neka vrsta dokumentarnog eseja, reflektovati dato stanje, situaciju i kontekst u kojima se ti spomenici nalaze“, govori Igor Grubić. Jedan od znakova budućeg užasa rata devedesetih, i razaranja Bosne i Hercegovine bilo je rušenje, narušavanje, skrnavljenje „Partizanskog groblja“ Bogdana Bogdanovića u Mostaru. (Bila sam na tom mestu negde odmah posle Dejtonskog sporazuma, Dunja Blažević i ja išle smo, sa Bogdanom Bogdanovićem, iz Sarajeva za Mostar, nigde se ništa nije čulo, ni ptica nije bilo, samo je Neretva bila onako zelena kao nijedna druga reka, irski oficir SFOR-a vodio nas je uz Bogdanovo zdanje ne znajući koga vodi, rastinje je bujalo iz prekrasnih sklopova i kapija Partizanskog groblja, sve do samog vrha, oficir je bio besan zbog izloženosti mogućoj opasnosti, tada je Mostar bio bez mosta, jedan od najjačih otisaka u životu, oficir je postepeno shvatao da vodi graditelja, i počeo je da se izvinjava i da teši Bogdanovića, kada smo se popeli među ispremeštane ploče obeležja na vrhu Groblja, pogledali smo dole, bilo je mnoštvo različitih vozila tamo dole, Bogdan je položio venac, vraćali smo se, niz moćno i prelepo zdanje, baš tako načeto, baš tako istorijsko, baš tako večito, nezaboravno.)
Stanje koje nas zatiče u filmu Igora Grubica, jeste neizreciva samoća spomenika. I samoća mrtvih u čiju su počast spomenici podignuti. Nema teksta u filmu, i nema ljudi kod spomenika. U jednom času, na Kozari, Grubić je montirao igru i skokove mladih ljudi i dece između oblika spomenika, i tu je, možda, nada za njihov život u budućnosti.
„U nekom simboličkom smislu bilo je bitno da sam spomenike počeo da doživljavam kao da su živa bića. Našao sam se u prirodi, okružen zelenilom, suočen oči u oči sa tim prekrasnim skulpturalnim formama i jedna od prvih asocijacija koja mi se javljala je bio monolit iz Kjubrikove „Odiseje u svemiru“…“, govori Grubić. Živa istina, poređenje sasvim na mestu.
Pratio je Grubić spomenike u svim godišnjim dobima. Pratio ih je onako kako se to čini kada se nešto voli: leti i zimi, kroz prolećno lišće i po snegu, vetru, pustim granama. Letnji prizor miniranog spomenika nezaboravan je: ka nama idu koze koje tuda svaki dan mirno prolaze, jedino one i dva psa, crna, spomenik i koze, upeklo sunce, kamenje, iz kamenja iznikla trava, život prirode, u miru, sa razorenim spomenikom, i upokojenim i opevanim žrtvama. Jasenovac se na kraju filma pomalja iz tišine, zimske magle nad vodom, i govori u tišini, sublimno („sa kakvim je poštovanjem prišao“, prokomentarisao je doajen eksperimentalnog filma u Jugoslaviji, Sava Trifković, na beogradskoj premijeri filma „Spomenik“ ovaj Grubićev filmski jezik, kako su mi kažu kolege). Spomenik Igora Grubića je filmsko ožaljivanje onih čiji su životi u temeljima jedinstvenog prostora, to nam govori priroda, zemlja, ma šta rekli ljudi koji danas po njoj hode. Baš kao što su i devet spomenika iz Grubićevog filma dostojno ožaljivanje boraca antifašizma i stradalih u nemilosrdnom istrebljivanju združenim fašističkim snagama. Ovaj film je svedočanstvo koje ostavljamo onima koji će uspeti da „savladaju“.
Sraslost, priroda terena, priroda i spomenici kao deo prirode, ili kao njena sublimacija, narativno i apstraktno povezano u jedinstvenim prizorima, damo takve i tolike žrtve u borbi za slobodu, samo takvi spomenici borcima, žrtvama i slobodi. U stvari, Igor Grubić je svojim filmom dodao još jedan spomenik modernističkim, antifašističkim spomenicima i zemlji, slobodi i prirodi u kojoj su nastali.
Posle prikazivanja Grubićevog filma sedimo u jednom od kafića ispred Kulturnog centra gde će uskoro početi prikazivanje još jednog festivalskog filma, sa nama je i glavni zaverenik i umetnički direktor filmskog festivala u Pančevu (uz Stefana Ivančića), Ognjen Glavonić, jasno mi je kako izdržava i prevladava sve neprilike: mnogo publike, mnogo mlade publike i produktivne atmosfere, gotovo se probijaš da izađeš iz dvorane, jer publika „navaljuje“ na sledeću projekciju. Biće da su neki od mladih ljudi isti oni koji u Grubićevom filmu u budućnosti igraju u podnožju spomenika na Kozari.
Bio sam u mojoj Peći i ne malo se iznenadio što su srušili monumentalni spomenik "Brastvu i Jedinstvu" rad čini mi se Bogdana Bogdanovića i izbrisali su imena žrtava fašizma i srpska i albanska. Srušili su spenike Miladinu Popoviću, Bori Vukmiroviću i Ramizu Sadiku… Preimenovane su ulice i toponimi. Zatire se sve srpsko osim Dimitrija Tucovića. Zašto ovo pišem? Pišem zato jer Borka za to ne zna… Ne zna ni za srušenih i popaljenih preko 120 crkvi i manastira… Uostalom, da li zna zašto u Beogradu nema spomenika ni čak ulice Vudrou Vilsonu koji je crtao granice kraljevine SHS, odnosno Veeelike Srbije, najveće od vremena Cara Dušana…
Bas zbog Jovica i njemu slicnih sve samih srpskih mediokriteta Srbi nisu uspeli da ocuvaaju zajednicku drzavu. Bili su glupi i dozvolili politicku negativnu selekciju u svojim redovima sto znaci da su bili poslusnici i oportunisti sto su u jos vecoj meri i sada. Jugoslavija se ne moze oziveti ali Srbija jos uvek moze podici iz mrtvila samo ne sa ovom politickom postavom. To je valjda svakom iole razumnom jasno a onome kome nije treba platiti skolovanje o drzavnom trosku!
Ako nekome padne napamet da podigne spomenik zagađivaču, isti treba da nosi lik Borislava Jovića. Inače, knjiga mu je puna aflatoksina.
Jugoslavija, odnosno Srboslavija nije nikada bila ““zajednicka““ drzava: cim se pojavila prilika svi su pobjegli od Srboslavije, gubitnicke Srbije: Slovenci, bosanski muslimani I katolici. Crnogorci, Makedonci! Ne samo ““ustaska““ Hrvatska.
Braco Srbi, u Sibiru imate mjesta za Veliku Srbiju – daleko od Vatikana, Hrvata, Zapada.
Sve za vas bez borbe za koju se niste casno pokazali!
Vas omiljeni Putin, veci Srbin od svih Srba!
Типично штиво другосрбијанских полуинтелектуалца. Лицемеран, циничан, фалсификовано једностран, без трунке поштовања за жртве. Не зна се чега има више – криво изречених историјских "интерпретација" или капоовском хладноћом прећутаних истина.
Једна реченица: ""Иницијална тема је била чињеница да су током деведесетих на просторима бивше Југославије систематично уништавали антифашистички споменици, у Хрватској их је око 3000 уништено…."
За уништити 3.000 антифашистичких (ако су уопће антифашистички) споменика треба маса људи, технике, динамита и опће политичке воље. Што би неко рушио "антифашистичке" споменике, ако није фашиста? А да ли је другарца Борка подржавала исте у рату "деведесетих" против "великосрпске агресије" што се мора, како видимо, показатикао еуфемизам за антиусташку борбу? Дакле, шта је ође присутна другарца Борка? Усташкиња партизанског подријтла. Ништа више, а мање не може.
3.000 срушених споменика у Хрватској. Колико је остало несрушених? Колико је срушених и несрушених споменика у остатку ФНРЈ/СФРЈ. Ако знамо да је Титина диктатура трајала 36 година, што износи приближно 13.150 дана, лако долазимо до резултата да је сваког боговетног дана дизан најмање један споменик десетом на ранг листи масовних убица ХХ века и његовим зликовцима. Или, приближно један споменик на две хиљаде глава. Па како је то могуће? На добром делу западног Балкана нацисти су били практично у 100% -тној доминацији (Загорје или Војводина, Космет, на пример…). У већински српским подручјима доминирао је једини антифашистички покрет – ЈВуО. Дакле, ради се о параноидно-мегаломанском и лажном до повраћања изразу фалсификоване историје.
А где су споменици жртвама комунистичких зликоваца за време рата и дуго после рата? Помиње другарца Борка-боркиња лирски Панчево. Али не помиње 904 (!!!) ЕЈ, бре, само у малом Панчеву!!! цивилне жртве свих народности након "ослобођења" у том Панчеву од "ослободилаца". Без суђења, само на основу "типоване" имовине. Постоји списак. Мој деда је под бројем 120. "Статус – убијен".
Зашто је другарца Борка прећутала шта су комуњаре радиле са споменицима који нису били подобни њиховој извитопереној зликовачкој свести?
Наводим пример: Први конц-логор у Европи је био у Добоју 1914/5. За Србе наравно. Претежно из Подриња, Сребренице, наравно. Након рата уређено спомен-обележје. Али, витешки краљ-Александар је дозволио да родбина поражене аустроугарске стране дигне споменик својим погинулима. И; шта су комунисти урадили? Поравнали све што опомиње на српска страдања. Дигли винограде које даје вино особитог подријетла "Кликун". Једино што је остало нетакнуто је поменути домобранско-шуцкорски споменик.
За српске жртве бетонске плочу на јаме-безданке.
Шта је са гробљима? Како Игор Грубић није наишао ни на једно српско гробље? Поготово не на српско војничко гробље из Првог светског рата? Како је могуће, кад је све крваво од српке крви? Газили сте по томе као стока. Како се Титина беспризорна власт односила према српским жртвама? Парадигма су Јиндриховице. Али, на тај помен, боркиња Борка ће се искезити као караконџула. Те мртве она мрзи и гази са страшћу по лобањама од кад зна за себе и своје зеленаше.
Али, као објаснити "бетонски цвет" Богдана Богдановића у Јасеновцу, који је највећи икада дигнути споменик усташтву и њиховом знаку U. Само због ове одвратне нацистичке свињарије Богдана Богдановића се морало за живота растргнути као бесно псето. Јер и јесте био бесна џукела.
Антун Аугустинчић је пак креирао споменик "Батинској битки". За оне који не знају, совјетски војниси су се згрозили на слање србијанских дечака без оружја, на сплавовима, у смрт. Рекли су да је тада Дунав личио на "паприкаш". Смислио напад идиот Коста Нађ, исти к““о и Павићевићеви. Знате, у вајарству постоји чврста симболика. Ако је коњ приказан са једном дигнутом предњом ногом, значи да је јахач рањен у борби. А ако се пропео, значи да је јахач погинуо. Ако је на Батини Богиња победе окренута из Хрватске ка Србији, нема шта да размишљамо о ауторовој поруци.
Коначно, сви ти партизански споменици су ужасни. Оно што се зове "надреалношћу", заправо су тешки кошмарни снови злочинаца. Само погледајте на шта то личи. писао сам о томе у "УМЕТНОСТ ТИТОВОГ МОРДОРА".
Кључни пример је споменик на Козари квази-уметника Џамоње. Наручени фарисеји су тај ужас јефтино хвалили… те сам мало одговорио…
"Могу наручени критичари богатог речника и безобалних визија да описују споменички комплекс како год желе, ништа их у томе не омета. Међутим, уистину је тешко замислити да је неписмена једнодимензионална партизанска руља размишљала о "дијалогу вишеслојних простора" или да "Идеја комунистичке револуције…намерава да интегрише перспективу светске или космичке-планетарне заједнице". Отуда, чини се да је притисак савести на нараторе био превелики, те су нехотице дали заправо мрачни опис Титове Мордор-државе. "Унутар споменика (= Титове Југославије) човек има утисак да се налази у замци, да је окружен." Окружење је клаустофобично, "мрачан простор у облику димњака". Класична, дакле, бољшевичка душегупка. "…једноставније ући у споменик, него из њега (Титовог Мордора) изаћи. Излажење из споменика је физички врло непријатан чин, али се зато напољу налази широка чистина…"
Дакле, да затворимо другарцу Борку-боркињу у споменик Душана Џамоње недељу дана, нека тамо сере и пиша, па да је пустимо после нека се сама извуче из тог оџака. Гарантујем, побегла би до Албукеркија.
Miodraže kažete da: "Pišem zato jer Borka za to ne zna…". Lakše bi vam bilo da napišete šta Borka zna nego šta ne zna. Za ovo drugo bi vam trebalo mnogo više prostora i truda.
hvala g-dinu djordu ivkovicu, rekao je sve sto ide uz clanak drugarice b.pavicevic. tuzno je koliko brige i potresenosti za komunisticke spomenike, koji su nakazni bili i kad su postavljeni,sto su sruseni diljem nekadasnje jugoslavije. pa zasto su sruseni? kad je taj period brozove vlasti-diktature nesto najbolje sto su narodi i narodnosto , po drugarici borki imali od kad postoje na trim prostorima. pa zbog lazi, lazi i opet lazi. ceo opus drugova i drugarica je lazan i izmisljen. ali i pobednicki. zahvaljujuci v.britaniji i sssr-u. njihova(partizanska) saradnja sa nemcima i ustasama je jako dobro bila skrivana ali to vise nije. saradnja je postojala i bila na najvisem nivou i to je izdaja. njihov jedini zadatak je bio borba za vlast i osvajanje iste. i zato su spomenici njima (partizanima) gde je bilo sigurno i onih koji su cista srca prisla, lupani jer novim vlastima oni su bili podsecanje.
Gospodja bi mogla da pomene Vojina BAKICA I njegov slucaj u Hrvatskoj. Sva dela su unistena od rasiste laznog doktoranta sretnog sto mu zena nije Zidovka ili Srpkinja .Bio protiv mesovitih brakova a imao ga je u svojoj porodici.
ogla d se seti Bore Cosica I njegovog autorskog clanka o pretresu I otimanju kuce Radomira Konstatinovica u Rovinju gde su crno kosuljasi gazili cokulama po prepisci njega I Beketa (izuzetan kulturni spomenik unisten od strane kulturnih Hrvata.)
G-djo Hipokriziji nikada kraja.
Dusan Martinoivc B.Sc M.Sc. MBA P.Eng
Druže Borka sva tvoja sreća što basara ne čita tvoje tekstove, jer bi ih proglasio za bulazn nedelje (a vala i jesu).
Gospođa je ustvari drug montenegrin.
@@Dusan Martinovic
Da se ne bih puno “ofirao’ imao sam cast da u mladosti upoznam Dragana Babica (pokojnog) . Velika je cast bila poznavati Dragana (prvi covek u istoriji BBC koj je odbio stipendiju od istog) Secam se nezaboravnih noci jam session u Domu Omladine. Pevala je Azra Halilovic onda smo zavrsavali na Cuburi kod njenje svekrve koja je u cetiri ujutro vadila sarme iz lonca koji je bio zamrznut u prozoru.
Naucio sam puno od ljudi iz tog okruzenja.pokojnu Lolu (niko ne pominje bila je jedan od najvecih intelektualca u Jugoslaviji mentor Rusuma I Dragana dovela Bajforda) (ne Novakovic pevacica) Mislim da se tada g-dja Borka izjasnavala protiv pruge Samac Sarajevo (mozda neka druga pruga) cini mi se da je bila na radnoj akciji.tako da mislim da nije drugarica . Ja protiv gospodje nemam nista suvise sam mator da bi lose mislio bilo kome jedino ponekad me uhvati tuga da od pseudo intelektualizma, hipokrizije blacene celog naroda I sve to na aSvetoj Zemlji Beogradskoj na kojoj cak nisu rodjeni ali dobro uhlebljeni a ujutro pogledam lepotu gde zivim I kazem sta ce ti to sta se mesas ali nostalgija ubija neizleciva bolest.
Hvala S postovanjem
Dusan Martinoivc B.Sc M.Sc MBA P.Eng
Gospodjo Borka,ne treba trošiti reči na nekog,koga treba izbisati iz sećanja!