Skupljanje potpisa, pa još milion, nikad nije bio adut iz rukava Tomislava Nikolića. Dok je bio radikal. Trebalo je naći toliki načitan svet koji bi umesto umakanja palca u mastilo i umakanja kažiprsta u nos lagano povukao sedam do deset poteza olovkom i ostvario svoje demokratsko pravo i pravopis.

 Zato je milion potpisa za nove izbore opasan dokaz da iza naprednjaka stoji bar milion pismenih Srba koji na pruženu hemijsku olovku nisu zalegali na pod misleći da sledi atomski udar zdesna. A kako spoljni, tako i unutrašnji neprijatelj, učili smo to u još u osmoleci na časovima odbrane i zaštite, eksploziv stavlja isključivo u hemijske olovke. I vi, tako, šetajući ulicom, ugledate hemijsku olovku, sagnete se da je uzmete, i odete u pi…

Otprilike – u pismenost. U tom segmentu predratnog osnovnog obrazovanja i predvojničke obuke leži razlog zašto su se Srbi radikalnog usmerenja godinama kasnije radije prihvatali eksploziva, nego olovke. Olovka, naime, može da eksplodira.

Radikali, pre nego što su postali naprednjaci, pisali su uglavnom blanko ostavke, mada su im dobro išli i blanko potpisi. Situacija se, međutim, radikalno promenila na bolje – sabravši sabrana dela milion naprednjaka u kutije, odakle će ih verovatno aranžirati u biblioteku na mestu gde su držali golemu delom autobiografsku, delom skribomansku bibliografiju dr Vojislava Šešelja – Toma, Velja i lični Koštuničin izaslanik Popović, neka vrsta Jasušija Akašija, ličnog izaslanika genseka UN u ratnoj Bosni – došli su u Vladu, gde ih je dočekao Mirko Cvetković, i s vrata im čestitao na postignutom uspehu. Kakav se ne pamti još od doba Ćirila i Metodija. A onda je neko primetio da na ulazu u Vladu piše: Rukopisi se ne vraćaju.

Da je mangup, kao što nije, Cvetković bi ih pitao i – gde vam je Koštunica? Tim bi Cvetković mogao da ukaže da među ovom družinom, s naglašenom veštinom potpisivanja, samo jedan ima urođeni talenat za pisanje, te zato valjda i izbegava prvu dvojicu. Ceo njegov politički rad od devedesetih naovamo zasnivao se na pisanju – u svim demokratskim promenama, demonstracija i tabananjima tokom Miloševićeve decenije, Koštunica je aktivno učestvovao sve dok u stranačkoj centrali ne crkne faks. I sada, deset godina posle, na Tadića kreće iz ilegale, skojevski, faksovski, čvrsto ubeđen da je njegovo biračko telo, za razliku od Tominog i Veljinog, oduvek znalo da se potpiše. Ako ne umemo da se bijemo, bar umemo da pišemo, rekao je dr V.K.

Velja i Toma, međutim, misleći da su opismenili veći broj Slovena nego Ćirilo i Metodije, polako počinju da gube kontrolu nad samim sobom, misleći, valjda, da ubrzani kurs potpisivanja za milion bivših radikala mora sadržati i neke propratne manifestacije, lako dokazive za one koji su predano uvežbavali sopstveni paraf ubeđeni da Toma samo glumi naprednjaka, dok je u duši radikal. A da Ilić samo glumi magistra sa Ibarske magistrale, dok je u duši Velja. Zanesen idejom o evropskoj Srbiji, Toma nekad zaboravi da isključi ringlu, a nekad mikrofon, dok Velju, posle svega, i dalje zovu na Javni servis, uvereni da u pojedinim programskim segmentima narod valja razgaliti žonglerima i gutačima vatre.

Veljino poslednje gostovanje bilo je posebno traumatično za Jelenu Trivan. Poslanicu DS je nedavno ispred Skupštine napao čopor pasa lutalica, ali je to izgledalo ko tajlandska masaža u odnosu na susret s Velimirom Ilićem u ponedeljak uveče, posle emisije „Upitnik“. Okružen s dva telohranitelja, od kojih je jedan neki Adžemović, nekim čudom preživeli član Šljukine akademije nauka i umetnosti (ŠANU), Velja je dobio sve preporuke za politički azil. Ali u Ovči. Gde nije završio onaj čopor ispred Skupštine, jer ih šinteri na vreme nisu uhvatili.

I zato oni koji se pitaju – šta nudi „ćirilično-metodijevska koalicija“ – mlate prazne slamu. Ponuda te družine je šaroliko-raznovrsna – veoma opipljiva. Ukoliko preživite Velju, sačekaće vas Toma na replici („j….. ti majku na replici“- copyright by Tomislav Nikolić), a ukoliko izbegnete sve te prijatne stvari, začuđujuće pristojno koalicijsko mišljenje o svemu postojećem, stići će vam i od Vojislava Koštunice. Faksom.

Umetnica Sandra Sterle 40 minuta je povraćala, tokom prekjučerašnjeg performansa u Splitu, uz pesmu Miše Kovača „Dalmatinac“. Godine vožnje autobusom jedan su od primera gde meni pozli od agresije većine, objasnila je umetnica, koja je svu tu mučninu kao posledicu terora većine prezentirala nad lavorom. Ako se slično osećate posle promocije koalicije „Velika i Veljina Srbija“ – kupite lavor. Faks već imate.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari