Prevodioci nasušni 1

Služiti se makar još jednim jezikom pored maternjeg, pri koncu druge decenije dvadeset prvog veka, čini se potpuno normalnim i to ne samo u kontaktima sa strancima, već u svakodnevlju, u najširem smislu:

Klinci u najranijem uzrastu višesatno barataju sa pametnim telefonima, kompjuterima, gledaju strane televizijske programe, uče jezike u redovnim i fakultativnim nastavama u osnovnim školama, nastavljaju u srednjim, na kvalitetnim univerzitetima se podrazumeva, i tako, malo po malo – neki i mnogo više i kompletnije, gotovo savršeno – počinju da vladaju i tuđim jezicima.

Nema ozbiljnijeg bavljenja, bezmalo svim profesijama, a da to ne podrazumeva i znanje bar jednog svetskog jezika. Najčešće engleskog. Upravo stoga, mnogi već zaposleni, intenzivno uče španski, ruski, francuski, italijanski, nemački, kineski čak, ili japanski…

Novinarstvo je jedna od profesija gde je poznavanje, ne samo jednog stranog jezika, već i poliglotstvo, vrlo poželjno. Gotovo, pa obavezno! Deluje stoga krajnje neprofesionalno, komično štaviše, kada uposlenik na cenjenoj televiziji, entuzijastično dočeka gosta sa: „gud morning, end velkam“, a potom pređe na srpski, i uz pomoć prevodioca, „izvrši radnju novinarstva“. Uz obavezno i besprekorno – „tenk ju veri mač“ – na kraju „razgovora“.

Diplomatija? Strani jezici – tri-četiri – osnovni su alat, bez kojeg se, u neke ozbiljnija i odgovornija vremena, nije moglo zakoračiti u zdanje u Ulici kneza Miloša.

Ivica Dačić! Šef (pazi šef, kod živog i zdravog Onog koji o svemu i svakom odlučuje) srpske diplomatije je čudo neviđeno i nedoživljeno u, odista, žestokoj konkurenciji zbivanja i likova u raskupusanoj istoriji međunarodnih odnosa: taj čovek ne da ne govori bar dva strana jezika, ili tri, sedam, već – nijedan! A i što bi? Zato postoje prevodioci, zar ne?

Sudeći po mnogobrojnim izjavama u mikrofon ili kameru domaćim medijima, a posebno prilikom gostovanja u televizijskim emisijama, Dačić sve više kuburi i sa maternjim jezikom. U gotovo svaku rečenicu ubacuje bar dve besmislene poštapalice, plus reči koje su u totalnoj suprotnosti sa onima koje slede. Recimo: „to je, to je, to je… nije to.“

Ali zato „šef“ besprekorno koristi „rad glavom“. Dva puta podignuta brada bi trebalo da znači „razumete“, spuštena sugeriše, verovatno, negaciju. Obrve su u toj njegovoj komunikaciji, takođe vrlo znakovite i korisne.

Mada – kako stižu aberi od nekih vrlo dobro obaveštenih faca – Dačić intenzivno uči engleski jezik. Iako je reč o, od javnosti makar, vrlo pažljivo čuvanoj raboti, dalo se naslutiti nešto u tom smislu. Naime, nedavno, po povratku sa zasedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, gde je, po sopstvenom priznanju, imao „101 razgovor“, Dačić je u intervjuima za domaće medije, ilustracije radi i, valjda, autentičnosti te tvrdnje, upotrebio čak tri engleske reči. Tako da „ver ima dima, mast bi i vatre“!

Draža Petrović, takođe vrlo dobro informisan novinar, u televizijskoj emisiji „Pljiž“ ide dalje i čak je sklon verovanju da Dačić odlično govori bušmanski jezik! Sumnja ima smisla ako se zna da „šef“ srpske diplomatije intenzivno kontaktira sa kolegama iz nama dalekih, ali vrlo prijateljskih, a naglašeno, prekookeanskih zemalja.

Obavešteni Petrović, štaviše, pretpostavlja da Dačić u toj komunikaciji najčešće koristi takozvani coktavi jezik, narečje klik, koje vrlo sliči pucketanju jezikom, što podseća na zvuk kada čep izlazi iz boce. Pune.

*Živeli!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari