Priručnik za diktatore 1

Jedna od sudbonosnijih karakteristika Dvadesetog veka je postojanje velikog broja diktatura i diktatora.

Sa većim ili manjim uticajem na globalnu istoriju, zapatili su se na gotovo svim ili podnevcima ili uporednicima ove naše Kugle.

Znamo da taj oblik vladavine nije specifikum samo poslednjeg veka drugog milenijuma, jer pojava da tek nekoliko pojedinaca ili, još češće, samo jedan čovek odlučuje o sudbini svojih sunarodnika ili sudržavljana vrlo dobro je poznata i zabeležena je još u vremenima kada su uspostavljeni prvi oblici vlasti i rukovođenja u našoj civilizaciji.

Produkcijska kuća „Nešenal DŽiografik“ upravo emituje šestodelni dokumentarni serijal „Priručnik za diktatore“, o šestorici surovih autokrata i osobenostima njihovih vladavina.

Benito Musolini, Francisko Franko, Kim Il Sung, Idi Amin, Manuel Norijega i Sadam Husein nisu oni likovi koji bi u galeriji diktatorskih vladara minulog veka zaslužili odrednice bio kakvog superlativa. Nisu, naime, bili ni najveći, ni najuticajniji, ili oni čije su vladavine dosegle negativne rekorde u bilo kakvom poređenju sa nedelima, recimo, Hitlera ili Staljina. Autori ovog televizijskog projekta nisu ni želeli da, u tom smislu, formiraju rang listu zla. Ključna ideja je bila da ljudi od imena i znanja (profesori sa nekolikih američkih univerziteta, istoričari, novinari i drugi dokazani hroničari vremena o kojem je reč) pričom o šestorici vlastodržaca sa četiri kontinenata, uz obilje autentičnih, vrlo ekskluzivnih filmskih svedočanstava – kada je trebalo i efektnim igranim sekvencama – ilustruju zajedništvo u njihovom „opusu operandi“, ali i nemale specifičnosti koje su ih razdvajale.

Zanimljivo je da su sva šestorica – što je, biće, generalna osobina svih vladara surovih diktatorskih manira – hrleći kroz bespuća politike, u počecima svojih angažmana, bili čvrsto oslonjeni na najsvetlije doseže i ideale savremene civilizacije: slobodu, demokratiju, borbu za nezavisnost, otpor stranom zavojevaču, očuvanje nacionalnog identiteta, tradicionalnih vrednosti, religije, a protiv ugnjetavanja svake vrste… Ali su, neko više, neko manje od njih, insistirali na istovetnim modelima ponašanja u maršu do vrha, ničim sputane i omeđene samovlasti, do krvave diktature: teror u društvu i nasilje prema pojedincima, naročito prema političkim neistomišljenicima, ukidanje slobode reči i medija kroz nepatvorenu propagandu, kontrolu društvene elite i kapitala i, konačno, temeljnu izgradnju – svim mogućim sredstvima – kulta ličnosti.

Utisak koji dominira nakon odgledanog serijala je – nekakva najcrnja poveznica zla – da su, bez obzira na razmere pošasti i nedela koje su ti monstrumi u ljudskom (?) liku iza sebe ostavili, najviše u tome (pro)patili njihovi sunarodnici. Upravo oni koji su ih, u vremenima teške kolektivne opijenosti, sveopšte hipnoze zapravo, bezuslovno podržavali, obožavali i slepo sledili. I, poput bogova na zemlji, slavili im bezgrešnost. Bolna otrežnjenja, takođe kolektivna, su stizala odveć dockan…

Preporučujem ovu seriju. Uz sve ostalo, tih šest portreta su upozoravajuće televizijsko štivo. Istorija nas surovo podseća da su diktature neiskorenljivo semenje. Čekaju pogodno vreme i tla da nanovo iždžikljaju. U novom pojavnom obliku i u novom otelotvorenju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari