A koliko jučer bio sam ubijeđen da znam i šta ću i kako ću mrčiti. Nesvojstveno mi optimistično sam ušao u zgradu u kojoj obitavam, jednako tako, ne bi li se ugrijao, hladno brate ovih dana, krenuo prema svom tavančetu, ne bih li što prije zapisao sve što sam usput smislio. Već negdje oko trećeg, ne može se normalno ni dahnut, htjedoh se vratiti u kahvanu mi, pa do dur – dur. Do petog nisam imao više ni šta izdahnut, udahnuće da ne pominjem. Sat vremena mi je trebalo da se avertim. Sjeo, zapalio, dva gutljaja, na tavančetu ja pijem kavu, Ona kafu, i dok sam se aviz’o nemam pojma šta sam htio. Nabaciti u pripremu za papir.

Uz sve angažmane ovo malo preostalih vijuga, ne mogu se sjetiti da se sam Svevišnji upetlja. Jebem ti! Mora da mi je onaj Švabo, koji je opet uselio u prazan stan u prizemlju, usput nešto dobacio. Jebo ih Švabo. Mislim na liftadžije. Još negdje tamo od 193neke obećavaju popraviti lift. Svraćaju oni, ne mogu reći, i kad ih god pitam kakva je situacija, hoće li to skoro, odgovore sa 100% ovih dana. Dobro hajde. Sto posto nemam ni ja bilo kakvog drugog razloga za lapljenje, osim Švabe. Rekoh dobro, sjetit ću se do ujutro. Uključih televizor, kao ima li šta novo, naletih na prenos skupštinskog jada i čemera, lijepa vremena, šta god da je bilo, kad smo bosanskohercegovčke gledali, neka je i na kratko, kao humorističke emisije. Čujem se kako govorim zajebi, nađi neku inspirativnu klasiku i uživaj.

Možda će ti nešto i kroz san naići. Ili će se sjutra, dok budeš tandrko po tipkama, samo od sebe kazati. Evo ne mogu od smijeha. Gutljaj za gutljajem iz šalice od dva deci, dvije gore u lugari, iz treće povlačim dim… Hajde više čok ti jebem. Nisam ja džija, valjda ima, makar na trenutak neka ziherica. Da mi svih pet vijuga proradi sa 100% kapaciteta. Potraja to još neko vrijeme. I?! Prozborih, hajde sveti Ivane, urani malo, znaš da mi je svaka k’o Evangelije. Upali, jebo te. Sjetih se prvo što sam prije nekoliko dana imao samo naslov – 100%. Nisam se odmah bio navukao na one male procente, s njima se ništa posebice korisno ne može dobiti. Bio sam sačekao. Pa se evo i isplatilo. Za sve što je negdje dogovoreno. I zapravo sam o tome htio. 100%, nema šta drugo.

Djeluje na široke radne mase k’o „hemijski žučni safun“. Opereš i sebe i njih, dobro, njih ubaciš u perilicu, što bi rek’o britva. Koja je uvijek negdje u pripremi. A može i „štangla – angla – angla – gla – la…“. I šta. 100% porez na svu robu iz Srbije i BiH. „Voliš li me, il’ se kaješ“, ili se samo meni čini da je i RS. Onda sve skupa ubaciš u nutribullet, sve fino izmiksaš i krene paljevina onih opranih u perilici, kako je tih 100% njima uvedeno, kako će samo što nije humanitarna katastrofa, ništa hljeb, ništa mlijeko, ništa bebironi, a Boga mi i sa lijekovima frka, posebice onima za djecu. Jer bo drugu robu osim one iz Srbije nije preporučljivo kupovati ni koristiti, nikad se ne zna. Samo i jedino srpsku, koje eto više neće biti, a i ako je bude bit će skupa do čemera i ispod tezge.

Sva roba pristigla iz drugih zemalja sumnjivog je porijekla i ima sastojke, za razliku od onih iz osamdesetih koji su trovali samo mlade Albance, sad mogu trovati samo Srbe. Posebice one na sjevernom dijelu, oni južno ili su pelcovani, ili imaju neku vezu, a i ko ih jebe. 100% sa siguran da će ovo potrajati još nekoliko dana, a onda će pritisam iz Beograda i merhamet iz Prištine sve srediti. Uz pomoć 100% velikih nabildovanih prijatelja, posebice sa Zapada. A možda sam ja stopostotni kandidat za Vrapče.