Dalje ide šta ide.
A iz navodne narodne poslovice koja kaže – po jutru se dan poznaje.
Rekoh navodne, cjepidlačim, hoće mi se, a i može mi se, jer da s Bogom sveže, narod nikako ne može biti autor.
Najvjerovatnije je nekom, neformalnom članu vijeća staraca, nepoznatog ili zaboravljenog imena, to na um palo, narod prihvatio, a neko treći ispog toga potpisao narod.
Taj treći se negdje izgubio, ne može mu se ništa, a narod niko ne može optužiti za krađu autorskih prava.
Šta je još tu zanimljivo.
Uz, neka bude za dalje prihvatanje, kako je riječ o narodnim umotvorinama.
Hajde neću reći svaka, nisam toliko u materiji, neka bude skoro svaka ta narodna umotvorina ima neku vrstu korektiva.
Već pomenutoj, korektiv bi mogao biti – konac djelo krasi.
Ili recimo onoj – sve što moraš uraditi danas, ne ostavljaj za sutra, jer bi sutra moglo biti kasno, ima recimo odgovor u – sve što ne moraš uraditi danas, ostavi za sutra, jer možda neće ni trebati…
Ogromna je korisnost tih paralelnih umotvorina.
Jer narodu ostavlja mogućnost izbora, nakon što koliko – toliko razmisli.
Ako se, naravno, složimo oko postojanja kolektivnog, masovnog razmišljavanja.
Od nekih prapočetaka do danas, razvoj tog razmišljanja i izbora, uvukao se u sve pore, recimo tako, narodovog bića i opstanka.
U sve u čemu je i potrebno i nužno odlučiti i izabrati.
Kad se trehne na vagu, nekako su tasovi u istom nivou, na jednom dobro, na drugom ono što to nije do loše.
Taj isti nivo je samo naizgled.
Jer se tas sa onim dobrim vazda može nevidljivo podboltati, moga mi Boga uglavnom i podboltava skrivenim nekim komadom čega god.
Samo da je sve iznivelirano.
Radio sam davno, studentski, na zagrebačkom Do(l)cu, prodavao piliće i gledao kako to rade profesionalci.
Na tasu na koji se stavlja gevikt (teg), uvijek je stajao jedan od po’ kila, kako se ne bi vidjelo da ispod onog na kojem će se naći pile, ne stoji jedno frtalj kila papira ili nečeg.
Da se ovdje zaustavim, da ne ode sve đavlosum, da se po običaju ne pogubim.
Godine, godine.
Umalo ne rekoh iskustvo.
Može i povijest, koja nikad nikog ničemu nije naučila.
Ni puk, a narafski a posebice pojedinačne slučajeve, neusklađenih ambicija i mogućnosti.
Da ne zaboravim na pošast od kovida-19, zbog kojeg je, a ne od kojeg je najveći dio puka obolio.
Da doguram do prvih naznaka optimizma, glede slobodnih izbora.
Za koje naznake je vrlo mudro izabrana mogućnost slobodnog izbora vakcina, koje bi evo trebale, ako ne u svemu, onda bar boleštine što se tiče osigurati kakav takav imunitet.
Ako sam pravilno shvatio, može se birati između, sad za sad, tri – pfizerovu, ruski satelit i neku kinesku.
Kaže struka, a kaže, što je efektnije i nestruka, kako je svejedno i da pučani mogu izabrati po svojij volji.
A volja je u ovakvih situacijama presudna.
Jer može pomoći optimističnom pogledu u budućnost i lokalno i globalno.
Analitičari će se onda pozabaviti brojnošću prozapadnjaka, proruski raspoloženih, moguće i prokineski.
Pučanstvo se ziher neće sjetiti ni jedne svoje poslovice, neće pogledati ispod onog jedno tasa na vagi.
Samo hrabro naprijed…
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
