Arhitektura eskalacije 1

Jebi ga, prvo što mi je palo na iskrivljenu pamet bola je prošlovjekovna ’67. Jedno jutro, po naslovnim stranicama novinama osvanulo je Rat je počeo.

Onaj Izraela i Egipta.

Ali naslov je bitan.

Do nas, koji smo kao došli štrebati u Studentski centar (Zagreb), vijest je stigla rano, oko desetke.

I pošto je RAT bio POČEO, preselili smo i u prizemlje, u kafić koji smo nazvali Institutom za produženje studija.

Na kavu i na kutiju šibica u čašu, a u rum kocku.

Prosto sačekati malo i vidjeti treba li spremati se za ispite ili ne.

Crnjak, jeli de…

U kraju iz kojeg sam, u to vrijema kad je Bog još hodao zemljom, crnjak je korišten kao lijek.

Drugo što mi je palo na pamet, jeste može sve verbalno, ali ne može se šamarati ni u kojoj situaciji neslaganja.

I „krupnim razgovorom“ može se naći rješenje.

Treba vremena, ali može.

Ali eto ne može.

Ne može još od onog dana, neka bude da kao ponavljanje je majka znanja, kojeg je kako reče onaj Ruso, nekoj budali palo na pamet da kaže ovo je moje.

Evo ga sad, četvrtak, rana zora, savremeno šamaranje preko nejači u Ukrajini, djece, staraca uključujuči i žensku i mušku čeljad i svega ostalog stvorenog kako god je stvoreno a čini život.

Za jač i raznovrsne profitere nije me briga.

Pa su mi možda zato trenutačno oni zanimljivi, a među njima mase navijački, s razlogom ili iz čiste gluposti raspoloženih.

Kojim redom krenuti uz bijes i nemoć, ili bijes iz nemoći za bilo šta učiniti sve je jedno.

Odslušao sam poznatu dvojicu teškaša, Putina i Bajdena, zaštitnika svekolikog dobra na najvećem dijelu Kugle.

Prvog, neposrednog učesnika, glede crvene linije koju je kao red zapišati, e kako bi se znala granica do koje može, a od koje ne može, a drugog posrednog, zbog prpe od mogućeg prebacivanja makljaže i na njegov zemljopis, glede morala, zaštite ljudskih života dan te jebo, suverenosti, demokratije i ljudskih prava.

Brat Siđin gleda svoja posla i mogući šićar.

Onda sam prešao na Europljane, pogubljene nesretnike, koji nikako da se riješe ovisnosti, koji nemaju petlje kutarisati se tutorstva i napokon srediti kao ravnopravan partner, pa neka je i u raspodjeli moći, dotle se tek doguralo a u, kako to vole eksperti reći „zar u dvadeset prvom vijeku“.

I dalje im je osnovna karakteristika pizdunstvo.

Usput sam, sa gađenjem ovlaš odslušao i objektivne, zar ima drukčijih, medijske djelatnike svekolike Ekumene, a onda prešao na u neku ruku još uvijek domaći teren, na bivši SFRJ zemljopis.

Svak svoju.

Kad je već prilika, jebeš Ukrajinu.

Malo BiHa, malo Kosova i Srpskog svijeta, malo koga će jer sami ne mogu ko braniti i tako to.

Pa rekoh hajde da se i sam uvalim, da po ko zna koji put ne čitam Na rubu pameti, da samom sebi promrmosim u bradu, ipak mi je, i meni, tridesetogodišnji jubilej. Ko biva imam nešto sitnog prava spominat se BiHa.

Ako su već o svemu morali glavnu rijeć imati stranci, a ne domaći i ako ćemo prav za prav, neki se Dejton mogao dogoditi i ’92. a nije.

Neki novi ne može bez i svih protjeranih i razbacanih po svijetu. Onaj koji jeste bio, nije zaustavio građanski rat, kako o ratu vole govoriti i komšije i susjedi i oni nešto udaljeniji.

Nešto malo elemenata ne čine ga takvi. Bio je to čist osvajački rat, sa tri strane.

S jedne strane komšija, sa druge susjeda, a sa treće nešto domicilnih, posebice kad je jedan mamlaz preuzeo od drugog naziv Bošnjak, pa se uvalio iznutra u njihov, kaže li se to narativ.

E da, modu od narativa, arhitekture i eskalacije još nekako mogu progutati, ali da ništa više neće biti kao što je bilo nikako.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari