Biće bolje 1

Ne znam jesu li sve vrijeme pričali o minimalcu, možda i nisu, ali ja sam samo taj dio zakačio. Sindikalac je insistirao na trideset sedam hiljada, dok je poslodavac ubijeđen kako, različiti kaže razlozi, ne može preko trideset jedne. Sve prema „potrošačkoj korpi“.

Onoj za prehraniti se i nešto malo higijene održavati. U kojoj nisam vidio ni kojekakve komunalije, godišnje odmore, obrazovanje, eventualno kino ili pozorište, kakvu – takvu literaturu i slične gluposti. U očekivanju onog prosjeka od 500, možda i 600 europljana. O već sad nužnom egzistencijalnom minimumu od 1000 europljana jedna ili nijedna. Na šta će u jednom trenutku poslodavac nešto kao a ako mu i supruga radi, nekom sa minimalcem, to je već šezdeset dvije hiljadarke.

Čini mi se ne pomenu i djecu, posebice ako ih je više. A ni eventualne penzije, kakve takve, babe i dede, posebice ako su svi nabijeni u neki stančić. Nisam čuo da je pomenuo koliko on mažnjava, pardon, profitira sa leđa uposlenih, ima li ženu i djecu i kakva su im primanja. Pogube se tako ljudi u priči o minimalcu po jednom uposlenom. Neuposlenima je dovoljna eventualna pozamašna socijala.

Sve bu dobro, pučanstvo je, po svemu sudeći prihvatilo one dvije, stariju „ko zna zašto je to dobro“ i noviju, koja posebice dolazi iz „mislećih“ krugova, „želim da verujem“. Svi zadovoljni. A onda je, da se vratim na početak, stigao Makron sa kompletnom Francuskom.

Nakon ko zna čega u četiri oka sa mlađahnim Vučićem, dogurao je i do Kalemegdana, sa, svaka čast na trudu, pripremljenim govorom na u svakom pogledu ovdašnjem jeziku, zavidno čistom. Punim izjavama ljubavi Srbiji i Srbima. Kontam i drugim građanima koji ovdje žive.

U koje je izjave umetnuo i „imate hrabrog predsednika“. Sve na oduševljenje dušom osjetljive mase i prisutnih i neprisutnih. I na potpuno iznenađenje domaćeg mlađahnog mu kolege i kabinetlije Selakovića kojeg je sve to natjeralo da u čudu zine ko sval.

Mene je oduševila Makronova obavještajna služba, koja je nekako, što je za pripremu govora na srpskom bilo presudno, uspjela saznati kako će na Kalemegdanu biti „ovako veliki broj građana“. Iznenađeni mlađahni Vučić, u trenutku je reagirao na tako dobar šlagvort, učinilo mi se da je odustao od pripremljenog mu govora i krenuo prostorno, iz i srca i duše.

Kakvog ga je Bog dao sposobnog i poduzetnog, pun ljubavi i nakon odgledane parade 14. jula, naručio sve što se moglo naručiti od na paradi prikazanog naoružanja, za svaki slučaj, ako se ko usudi dirnuti Srbe, što bi rekli Ameri, na svakom dijelu Kugle, sa akcentom na komšiluk, na kojem ih neko krivo i pogleda.

Bio Makron i prošao. Ostalo je još samo da se vidi hoće li se poznato kompromisno rješenje dogoditi prije, ili poslije planiranih martovskih ili kojih li izbora. I hoće li se istorija postratnih sudbina srpskog građanina i vojnika i u slučaju „Bristola“ a i šire pozlatiti.