Nedavno sam naišao, nisam siguran bi li napisano ili izgovoreno, kako na jednom prodajnom mjestu nekom čovjeku nisu htjeli prodati Danas.
Jer je navodno pala direktiva, sve primjerke koji stignu uredno vratiti posiljaocu.
Naravno, krenule su odmah različite verzije ko, kad, kako, zašto… Baš u to vrijeme telefon mi je dobio temperaturu, izazvanu nebrojenim pozivima znanih i neznanih (otkud ovima broj) i pitanjima što me nema, što sam se ušutio, pa ni slovca od mene itd. Pa mi je odmah postalo jasno, nisam sreće mi ja tu ništa dirao, kako je zapravo sve u pogrešnom tumačenju moje šutnje. Izvinjavam se i fanovima i Danasu.
Prosto sam pogrešno shvatio zatvorsku kaznu, na koji sam izričito osuđen, uz obrazloženje da sam stariji od 65 godina, i tako opasan i za sebe i za okolinu glede trenutačne pošasti od kovida-19, koji nesporno sve više ubija, diljem kugle za odbranu nespremnu ljudsku vrstu. Praveći usput veliku dodatnu i još nesagledivu štetu.
Na koju se gleda čudno i različito, ovisno od pozicije pojedinaca i grupa, u vrsti kojoj pripadaju.
Ukratko, svak se svojim jadom zabavio. Neko ljudskim životima, neko sudbinom profita, neko osobnom vlastelinskom sudbinom. Rezultat – strah, panika, jagma itsl.
Prvopomenuti ljudski život, kao i u drugim kataklizmatičnim situacijama, čast izuzecima – zdravstvenicima u direktnom sukobu, važan je jer je tek u funkciji svega ostalog. Ovaj zemljopis, na kojem sam trenutačno, ne razlikuje se od drugih, bjelosvjetskih. Po definiciji. U suštini. Možda tek u formi, stilu i žestini. Sve je nekako ista meta – isto odstojanje.
Skoro da bi se moglo reci – kovid-19 u funkciji svega i svačega, što se evo sad već decenijama vuče. Tuče za ekonomsku moć i političku vlast. Pod firmom ljubavi prema narodu, ponajprije takozvanom svom etnicitetu gdje god da se, narafski glede Regiona nalazi, pa i iako teška srca prema privremeno odsutnim pripadnicima u inozemstvu, koji bi da se vrate svojim kućama i svojima, a sigurnosti radi i prema ostalim građanima koji ovdje žive. Stalno naseljeni u nekom Čikagu, Torontu ili npr. Stokholmu nekako i nisu u to uključeni.
Ili mi se to samo čini, jer ih malo ko pominje. Sve skupa izmiksano, ima nekog zanimljivog smisla, nadziru, koliko su to u mogućnosti, a jesu, političari.
Na čelu sa mlađahnim, koji više od svih ima ljubavi, za koju ostalima ostaje zanemariv prostor.
Sve bi možda išlo bez izrazitog haosa, kojem uglavnom doprinose svađe između stručnjaka, a posebice medijski djelatnici neodgovornim pitanjima i radoznalošću.
Pa su vlasti prisiljene na različite intervencije, privođenja i hapšenja. Uzmimo na primjer, uz ove koji kao nešto krše policijski sat, doduše kratkog trajanja, starohane koji tu i tamo pobjegnu iz zatvora, napokon je uhapšena i privedena novinarka Ana Lalić, bar prema fotografijama koje sam uspio vidjeti, od ranije poznata organima gonjenja.
Možda je humanitarac mlađahni intervenirao, kao što je izričitom molbom (decidirano, rezolutno, kategorično, odrješito, nedvosmisleno) uspio spriječiti uvođenje nečeg poput onog brifinga medijskih urednika iz 2003. Očekujem da će spriječiti i produženje policijskog sata na vazdan, jer ga je sam pomenuo.
Od mene, a prema Njemu izričita molba.
Ili ukidajte ljubav prema starijima, ili nam uručite pismena rješenja nadležnog suda. Osobno bih pazio na sebe – srce, aneurizma, reumatoidni artritis, prostata, razvaljena kičma, rizičan do čemera, a prije svega na ostale sugrađane. Majke mi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
