A u zeitnotu sam. Razmrda me malo ovo sa zeitnotom. Sjetih se nečeg od prije nekoliko desetljeća. Elem, nevažno. Odustao bih da ne rekoh da stiže. I naravno, ko je sretan ni u zahodu nije gladan. Taman kad treba, stiže mi Miralemova pošta, sa Avdaginim „zidnim novinama“: „LJepote novogovora: Mi razinu naših usluga moramo podići na viši nivo! Ovo je prilika u kojoj ćemo imati prigodu…“. Ubacih komentar – … pokrenuti inicijativu (može i obratno)… Pojačah ton na televizoru, siguran da će biti svega i svačega.

Uzmimo na primjer prvi slučaj. OUN je u Hrvatskoj Organizacija ujedinjenih naroda. Iako su njene članice, ili kandidatkinje za članstvo države. Hoće reći nacije. Osim ako griješim, pa se u Hrvatskoj misli na politički narod, na sve joj građane, pa tako posredno na državu. Na šta se ne bih smio kladiti. Za razliku od Hrvatske, u Srbiji se kaže Organizacija ujedinjenih nacija. Što bi trebalo biti sasvim uredu. Jer upućuje na države. A opet i nije. Jer se u Srbiji svakih malo – malo ponavlja priča o zaštiti „državnih i nacionalnih interesa“. Prosto ne mogu vjerovati kako je riječ o učvršćivanju jednog u isto. Ovdje bih se mogao čak i kladiti da „nacionalnih“ znači etničkih i da se odnosi samo na etničku pokrivenost zemljopisa koji se naziva Region. Kako onda da ne ustreptim od radosti zbog hrvatsko – srpskog suglasja.

Ili na primjer drugi slučaj. Pojačah onaj ton ma u dlaku na početak emisije „Da Možda Ne“, svakim danom sve javnijeg servisa vaskolikog puka u Srbiji. Uključujući i sve koji žive ili u Južnoj srpskoj pokrajini, ili na samoproglašenom Kosovu, svejedno. Mislim geografski. Tema Dudaković i sve oko toga, pa i malo šire. Tri gosta, na čelu sa meni omiljenim likom u takvim prilikama, Savom Štrpcem. Biografije gospodina Štrpca uspio sam pronaći na Tri verzije Wikipedie, potpuno nepouzdane enciklopedije. I u hrvatskoj i u srpskoj i u engleskoj verziji nekako se poklapa nekoliko činjenica. Sve ostalo je kako kome odgovara. Ali mu se može makar približno odrediti i predratna i ratna i poratna pripadnost. Ako radi to što tvrdi da radi i ako ima rezultata, alal vjera. Iskreno, jebe mi se za sve to. Kad kukumavči nad svojoj sudbinom malo mi sve ode na ganglije. Nije ni bitno. U rečenoj emisiji, čak bez ijedne intervencije voditeljke, Savo Štrbac govori o „našima“, o „našoj vojsci“, o „našim vojnicima“, misleći pri tom na vojsku… E sad ovdje nastaje problem. Ta Republika srpska krajina, je li bila baš to, ili ide s prefiksima „takozvana“, ili joj može prethoditi „samoproglašena“, ili šta li već. Je li se radilo o vojsci ili paravojsci, kako god i sa koje god strane se pogleda. Zašto bi negdje bilo samoproglašenje negdje ne i ako negdje nije o kakvom se proglašenju radi. U jednom će trenutku Savo Štrbac nešto glede tužbe, a vezano za sporazum Izetbegović – Tuđman, bez pominjanja sporazuma „njegove vojske“ i „Karadžićeve i Mladićeve vojske“. A o nekom je obeštećenju riječ. Ima li gdje kakav sud kojem se milion i kusur nikom ne pripadajućih, a razbacanih po Kugli, mogu obratiti. Možda i Savo Štrbac iz neke od svojih kancelarija calne za neku štetu. Vozila emisija, po drugi – treći put pušten film o žrtvama razne bagre, ko biva u dobrim namjerama, ali sa velikom štetom.

Sve sam izmiješao, krenuo od jednog, zalutao, još mi samo valja naći neki plac u Srbiji, u blizini kakvog zlatiborskog vojnog objekta, sriktati komfornu brvnaru na dobrim temeljima, pa durat dok se iskoordinirana vlada ne aviza.