Ružno vrijeme

Gagno za sve organizme sa autoimunim bolešćinama. Onim od kojih organizam sam sebe zajebava, jebe i uništava. Razvaljuje li razvaljuje.

Do mazohizma, obogaćenog totalnom konfužijom. Sebet mene, ne znam gdje vežem, gdje driješim. U proteklih petnaestak dana, priljepih se za skoro pa svaku govornu pojavu i zajebanciju, koju regulatori nazivaju emisijama: Utisak s Majićem, sjednica Skupštine s baljezgavim reakcijama i hajkom, nakon čega bi u sredini na kakvu ja gledam kao koliko-toliko normalnu neko završio na robiji. Ili Majić ili baljezgani, ako se ne ispostavi da to nisu.

Onda Ćirilice i druga neka pisma, pa mlađahni Vučić i izvještaj mu, koji sam pažljivo izdržao dva sata, za onih još pola, sata, ispričavam se, pa OČI, pa Jovičevička, pa vesela Brnabićeva, pa Da Možda Ne, pa ko bi se sjetio šta još uključujući razne informativne… Uhvatih se i kako tražim, nalazim i čitam sve o upotrebnoj vrijednosti, roku trajanja, iskoristivosti ljudskih resursa, sačuvaj Bože.

Malo se zadržah na uspjehu: „Sve je uopće u životu pitanje uspjeha, a uspjeh sam po sebi znači san: udoban san s toplom i hladnom vodom, san bez zubobolje i bez nekih naročitih sredstava za spavanje, miran, zdrav san, kad spava savjest, kad ne djeluje razum, kad se putuje spavaćim vagonima, a puši najfiniji duhan. Uspjeh je svrha sama po sebi, sama sebi i sama za sebe, uspjeh radi uspjeha, a radi uspjeha sve: velike i male laži, večere, čajevi, krugovi, prijateljstva, prevare, mržnje, ratovi, karijere.

Radi uspjeha igraju se uloge, nose se krinke, svi strahuju pred neuspjehom, svi sanjaju o uspjehu: o katedri, o pobjedi, o lisnici, o činu, o novcu, o prodanim slikama. Zbrkani pojmovi, a jedina mjera je uspjeh: ubijaš ljude, nosiš elegantne šiljaste švedske cipele, ispeglane hlače, lakiraš nokte, putuješ, trguješ, gradiš kuće, ratuješ, pišeš knjige, slikaš, osvijetljen si na kazališnim daskama, u kabinetima, u novinama, a ne misliš, da život zapravo ne bi trebao da bude to, što se o njemu misli po kabinetima, na daskama ili u novinama“. Onda još naiđoh na Koena: „Svako zna da je rat gotov. Svako zna da su dobri momci izgubili. Svako zna da je bitka nameštena: siromašni ostaju siromašni, bogati se bogate. Tako to ide. Svako zna.“ Nekako sebi u bradu rekoh, kome pjevaš Leonarde, a znaš da je džaba.

Ja ne mogu sve ovo ni svezati ni driješiti, ako neko može, bujrum.