Spontana tarapana 1

Ljepše mi nešto bilo ono poteci lezi – poteci sjedi – poteci malo prohodaj po tavančetu. Odslišao sam i odgledao sve što je bilo koliko toliko podnošljivo.

U utorak sam prelomio, prešao taman izdržljivih tristo metara do Kafića, međusmjena, neko mi okupirao stol, ali sam popio kahvicu, popričao sa osobljem i onda do kuće promašio skoro sve što sam planirao uraditi.

Jedva savladavši do petog. Jer sam do trećeg valjda bio umislio da sam Edo Kajan (ko zna – zna, ko ne zna jebiga).

Valjda je to bilo baš u utorak, ili u ponedeljak, nevažno, naišao sam na vrijeme na obraćanje mlađahnog, a glede navodnog naglog, neočekivanog, iznenađujućeg i kakvog li još pojačanog kovidovanja širokih narodnih masa. Šta je dalje bilo ne znam, ali u neka doba naletih na, nije bio koaksijalni, kabl i prenos događanja na ulicama, posebice pred Uglednim domom.

Mnoštvo nekog svijeta, protesti, pomislih zbog ko biva mogućeg policijskog u najavi, a opet po uzvicima i pjesmama jeste i to, ali nije samo to. Okupljeno mnoštvo šareno da šarenije ne može biti. Ako sam dobro čuo, od krajnje ljevice do krajnje desnice.

I još neki drugi, čak i djeca i kućni ljubimci. Bi mi malo čudno. Otkud ovdje bilo kakva organizirana ljevica, otkud krajnja desnica, a nema nikog iz većinske vladajuće stranke i šta će u toj gomili, kontra policije djeca i kućni ljubimci. Posebice što se u nekom trenutku poče gužvati, uz upotrebu različitih raspoloživih sredstava.

Malo sam gledao i slušao, malo samo slušao, sve do dr Hausa, koji me odmara. Kasnije sam se ponovo vratio prenosu.

Rekao bih da je neko već bio sklonio djecu i ljubimce, a ja sam zapamtio sliku jednog lika sa profesionalnom praćkom, koji iz džepa vadi odgovarajuću joj municiju i gađa nekog. Nimalo bezazleno oružje, dušu dalo za zakurlavanje. Posebice u trenucima makar i prividnog smirivanja.

Onda su krenule porukice na društvenoj mi mreži.

Neko ima informaciju da se radi o spontanim protestima. Rekoh, daj molim te, to je neko izmislio, samo je još moguć spontani pobačaj.

Onda će neko kako je klepilo Jeremića koji se pojavio. Opa, šta je sad, ne mogu vjerovati, glupa procjena sposobnog političara. Možda mu je promaklo da uz Vučiću pederu ide, a u kameru Njedinice – jebo vas Đilas, jebo vas Šolak.

Neki neobučen građanin. Kad može Jeremić, može i on da se zajebe. Sve je na kraju šlagirano izlaganjem konja suzavcu i nekim specijalnim vozilima. Ostalo je bilo stvar ekspertskih analitičara.

Negdje oko trice pustih u mrežu – Nije valjda neko nasjeo na skupštinsku rasprodaju, pa na spavanje. Srijeda počela kao bilo koji drugi dan. Neda mi se pa mi se ne da, a onda demokratski domaći pritisak i u kratku šetnju.

Zna se koju. Vratih se baš kao da je čekalo samo na mene. Još veće i šarenije mnoštvo. Gađa ko koga stigne i čime stigne.

Masa povremeno u stampedu pred suzavcem.

Opet i roditelji sa djecom, radoznali kućni ljubimci. Mlate se protestirajući sa žandarmima, ali se mlate i međusobno, zaboravilo da nije ni ispred ni na stadionu. Sve kako je po PSu.

Meni jedino stalno pred očima slika nekog gospodina, pametnog i spremnog na vaspitavanje oca sa dvoje maloljetne djece, jedno ne više od dvanaest – trinaest, mogući nalet suzavca ili stampeda mase. Jebem te pameti.