Ko je čekao, dočekao je to što se čeka nasigurno, ziheraški, jer dolazi kako se god okrene. Sad su, vjerovati je, svi i naspavani, više – manje trijezni, ne baš otriježnjeni, otrježnjenju potrebno je vrijeme, zajeban je to proces.
Razmijenjene su sve najljepše želje, pozdravi, čestitke, iako nikad nisam shvatio šta se tu čestita, ali dobro, pa je sad red da se na ovu godinu u koju smo ušli, pogleda iz koliko je moguće normalnijeg, trebalo bi to značiti realnijeg, neukusnijeg ugla/kuta. Čekalo se, ne mislim da griješim, feštanjem. Feštalo se, ako se feštalo, bez izuzetka uz muziku različitih glazbala. Pa je onda jasno da je i muzika bila različita. A još različitije uši za svaku od tih muzika.
Na trgovima velikih bjelosvjetskih metropola, uključujući i tendeciozno ambiciozne bjelodomaće, ovom prilikom osiguranim žešće nego ikad, betonskim blokovima i hiljadama i tisućama policajaca, pođeđe i vojnika, pjevalo se i skakalo uz pratnju violina, gitara, truba i sestara i braće im. U klubovima i birtijama skoro pa jednako. Televizori su sagorjevani narodnjačkom, šlagerskom i drugom komercijalnorevolucionarnom etno i rock muzikom, a Boga mi tu i tamo i klasikom. Bile su i enormne količine „lakših“ pirotehničkih sredstava, koja prodaju i kupuju, koriste „blaži“ mentalni bolesnici. Još uvijek periodično na terapiji, e da bi se zadržali u postojećem stanju, da bolest ne bi uznapredovala. Da se pandemija koja, neka bude odokativno, hara polovinom zemljane kugle ne bi nekontrolirano provukla i tamo gdje, barem koliko se zna, nije još predviđeno. A na toj polovini, već zahvaćenoj pandemijom drugog i drukčijeg feštanja, feštanja uz pratnju muzike glazbala tipa lako, teško i najteže naoružanje, TNTovi, nitroglicerini, razorna plastika razornija i od kreditne, svašta još nešto što je smišljeno, ali ne i brendirano, ova je godina dočekana kako toj fešti i priliči. Odmah je deflorirana. Na iznenađenje i šireg kruga učesnika, a i posmatrača. Posebice ovih drugih, ovih sa trgova, iz klubova i birtija, ispred televizora, uz neizbježni copy-paste jelovnik.
Kao da još birvaktile ona čehovljeva puška iz prvog čina nije aktivno upotrijebljena u trećem činu. Kao da se nešto mijenjalo, i ne samo kroz zadnje vijekove, kao da će nešto promijeniti ili riješiti poznatom ćuđenicom “zar u 21. vijeku…” Kao da je Istambul potresao Bečku filharmoniju. Kao da sve neće biti još zajebanije, kao da, neka bude samo za početak, u ovoj sedamnaestoj godini dvadesetprvog vijeka neće iz predstave biti potpuno izbačen drugi čin. Možda čak i treći. Možda će ovo biti i godina rušenja zida, jer šta će uopće pušci zid. Od čega se ona umara, pa bi još i mjesto za izležavanje. Nema ćara ako nema para. A nema ni para, ako otimačina ne hara. Dobro, neka bude, uz uvođenje demokratije i drugih vrijednosti dostignutog nivoa razvijenosti ljudskog društva. Haj’, neka je sa srećom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
