Tema temu vuče... 1

Prosto se nije moguće snaći, hoću reći od koje krenuti i sa kojom završiti.

Čuj završiti.

Niđe veze, kraja nema.

Onda ako zakačim jednu, koja će se nakeljiti na nju, nema nikakvog reda, osim ako se ne pristane ravnati prema procjeni medija, a ta je procjena opet, kako god jedna od tema.

Na kraju skontaš kako je sve zapravo jedna tema, koja se vuče kroz vijekove, šta kroz vijekove, kroz milenijume, a kraja joj se ne vidi.

I može se nazvati moć, ili nasilje, ili kako god kome odgovara neki pronađeni sinonim, i koliko god bila usitnjavana trendovski i procijenjenom zainteresiranošću uz javnost treba da zna.

Što kako god bilo obavezno mora uključiti različite struke i brojne brižne organizacije i pojedince humanitarce, posebice ako se pokaže kakva potreba za dekadu nečeg.

Ne zaboravljajući profitabilnost nečije nesreće, neke tragedije, pa sve do crnjaka za uveseljavanje širokih radnih masa.

Naravno kratkoročnu, koliko se za prosječan ljudski vijek može ušićariti, na duži rok sve je to stvar duge povijesti, kako se to voli reći koja je pred nama.

Tema temu vuče... 2

Što se jednako može upakirati u rečenu jednu jedinu temu.

Evo taman dok ovo mrčim, sa ekrana se čuje kako je uhapšen poznati profesor glume, Mika Aleksić radi svega što je već sad, zahvaljujući medijima svima poznato.

Malo nasilje sa promašenim poznati profesor glume kao nebitno je.

Još će to nasilje neko vrijeme potrajati, a onda će ga zamijeniti prokužena nova priča.

Da budem prezumktivan, ako se i kad sudski dokaže Aleksićev zločin i krene na naplatu, žrtve će vremenom biti zaboravljene, prepuštene traumama, osobnoj im patnji, koju će još dugo, makar i povremeno osjećati.

Ako je za utjehu, bar se sve otkrilo i razotkrilo, takav im društveni status, dušebrižnici će nastaviti svoje, ne misleći na Plave mostove, Ibarske magistrale, sve moguće vukojebine i kojekakve vile i budžake, necijepljenje protiv istih takvih nesreća, jer nisu posebice medijski interesantne.

Sve u svemu, nakon što su Tramp i Bajden odradili svoje, na kratko je u drugi plan, posvećenim stranama ili minutama, otišlo nasilje na široj političkoj i društvenoj sceni.

Ali ne treba se uzrujavati, eto uskoro više prostora raznim prisluškivanjima, o kojima i bi i ne bi, ovisno o procjeni snaga i posljedica.

Za čime neće zaostajati ni, šta kažu borci za demokraciju, pregovori oko svega toga, na čelu sa ravnopravnošću u izbornom procesu, u tuči za vlast i moć.

Rekoh li ovo za moć.

Pojavilo se i jedno razmišljanje o sređivanju RTS, kao javnog servisa svih građana.

Posljednje nije pomenuto, evo da ogriješim dušu, jer smeta ovo svih građana.

Što bi se trebalo odnositi i na privatne elektronske medije sa nacionalnom frekvencijom, koja je vlasništvo istih tih svih građana.

Razmišljanje dijela koji sebe naziva opozicijom, spram onih koji imaju ime pozicija, djelije kao hajde bar da za početak dogovorimo podjelu, pola moći nama, pola vama, pa bumo vid’li.

Ostatak od svih građana neka se malo strpi, valja nekog ostaviti na prostoru nasilja, nekako će već, kao i dosad izdržati.

Jer ako još uvijek postoje, iz nekih neobjašnjivih razloga dva udruženja novinara, što i mi ne bi nešto slično mogli.

I dok ovo sve tandrkam, pred očima mi ono mrtvo dijete, koje je more iznijelo na neku plažu u Grčkoj…