Zbogom pameti 1

A sve je krenulo surfom po društvenoj mi mreži. Na kojoj baš rijetko čitam komentare na određene postove. Ali kad hoće – hoće, nešto mi je zafitiljalo, da ni jedan ne preskočih. Koji bi redoslijed, ako ga je i bilo, pojma nemam. Naišao sam na jedan o izborima u Bjelorusiji. Tu je krenula pljuvačina što po Lukašenku, što po protivnicima mu. Malo smijeha, malo nevjerice, tuge najviše.

Da ne griješim dušu, sve što je udaralo, po čemu god da je udaralo, kao da su Bjelorusi, a smio bih se kladiti, e sad dolazi ta duša, niti je ko Bjelorus niti je pa skoro niko živio u toj Bjelorusiji, e da bi išta mogao znati, ali je sigurno informiran sa naslovnica i ostalih strana tiskanih, ili svakakvih informativnih programa elektronskih medija. Puklo znanje k’o pučina za bonace.

Onda sam, što je nekako kako je, neizbiježno zakačio Crnogoricu. Tu se sve rasplamsalo. Nema koga i čega nije bilo na tapetu. Popova, lopova, demokrata, Srba, Crnogoraca, bjelaša, zelenaša, komunista, fašista, davno upokojene UDBE, partizana, četnika, čak i kovida-19. I sve u suverenom vladanju saznanjem i znanjem.

Posebice pođeđe upetljavanjem i zvaničnika. Htjedoh si napraviti mali odmor, pa baš naiđoh ne na film sa dobrom koreografijom, već na intervju sa Đukanovićem, repriza li je šta li je, ali preskočih, nisam ni ja od kamena. Što vaktile reče moja mater, slušala pristupni Klintonov govor, da prozbori još jednu ja bih se rasplakala. Ostavih da mi bude nejasno šta to nekog boli za unutrašnje stvari sredine kojoj ne pripada i koja ga se ama ič ne tiče. Jer ga se ništa slično ne tiče u uzmimo na primjer u Kanadi.

Elem, vratih se, ne dade mi đavo mira, društvenoj mi mreži. Pa kako šta nailazi. Da bi naišlo čuđenje na jedan od sinonima za tendu na hrvatskom. Na šta eto i ja naiđoh. Naravno i na raspravu i na kao čuđenje znalaca, koji do tada nikad čuli. Pokaza se zanimljivim što su komentatori uglavnom, skoro pa svi pripadnici nehrvatskog korpusa. Demokratski raspoloženi za dijeljenje sa lijepljenjem kojekakvih etiketa i epiteta. Sam sebi, onako u bradu rekoh jadan Bože.

Sjetih se da me je svojevremeno neko moj pitao šta znači novačenje, reče nikad čuo, je li to novohrvatski govor. Jebi ga, rekoh, nikad nisi čuo ni za planetu Alfa4, pa ne znači da ne postoji. A onda pristojno odgovorih da je to regrutacija i da je od kako ja pamtim, a pamti se i duže, u svakodnevnoj upotrebi. A i da nije, šta te boli, jezik je živa stvar, sklona promjenama.

A onda ispričah jednu svoju zagrebačku zgodu. Ja friško po drugi put u Zagrebu nakon deset godina, upitah jednu poznanicu radi li joj veš mašina. Na šta će ona, da zašto koristim srbizme. U prvi mah ne skontah, kakvi srbizmi, kakvi bakrači. Neš ti srbizma, mašina. Rekoh, vrlo pristojno, ma jedite govedinu, otkad je to srbizam, i u srpskom je to tuđica. Jebi ga, ali ona zna, radi na televiziji. Dan te jebo.

Zamantao bih sa svim ovim, da nije zazvonio telefon, Ćoza iz Trnave, kaže, počele pripreme za obilježavanje tridesetogodišnjice. Kada, čega…?! 2022, dolaska Doljana u Slovačku, a i odlaska u druge krajeve svijeta. Upitah za moguću generalnu probu, nije isključena. Kaže, mi ne prestajemo sa probama. Rekoh, ako dobacim dolazim, ili me dovoze, ili donose. Ili će neko donijeti malo pepela.

Kako god, bit ću nazočan (u prevodu prisutan). Izvuče me Ćoza, ne dade da padnem u naslov. Uzeh tricu lexiliuma i sipnuh votkicu s tri kocke leda za bijeg u dobar san.