Bila sam na litiji 1

Bila sam na litiji, to jest stajala sam pored, izveštavajući u okviru digitalne transformacije Danasa, slikom i snimkom. Brojnost, mirnoća i ikonografija čini ove političke demonstracije različitim od svih koje sam dosad gledala, počev kao student od Devetog marta, pa nadalje.

Da sadašnja proevropska parlamentarna opozicija može da izvede toliki broj ljudi na ulicu, proglasila bi da je Vučić pao s vlasti. Toliku brojnost imao je možda samo u dva maha, u decembru i u januaru 2018/2019. protest Jedan od pet miliona.

Da sadašnjoj vlasti SNS može dobrovoljno i bez organizovane prinude na skup da dođe toliko ljudi, mogli bi da krunišu Vučića za kralja Aleksandra. Smirenost ovih litija-demonstracija je na prvi pogled slična mirnim šetnjama mnogih građanskih protesta u Srbiji, a ipak je drugačija.

Ona nosi jednu moćniju i mračniju energiju, jedan rastući duh retribalizacije, spajanja novog plemena. Otprilike, kao to što se brže pliva u vodi kada je telo mirno, tako je ovde i mirnoća na površini u službi snage, nema suvišnog mlaćenja po površini.

Bila sam na litiji 2
Foto: Luca Marziale / Danas

To je podstaknuto jakim arhaičnim simbolima, ikonama, pesmama i najzad, zastavom ogromne dužine u srpskim i ruskim bojama, kojom su učesnici i zaista opipljivo uvezani. Sve je vrlo promišljeno, što ukazuje na vrlo ozbiljnu i pomnu organizaciju, koja svakako nadilazi ljude poput Nenada Popovića ili Vladimira Božovića, ili takozvane srpske desnice.

Arhaičnost je upravo to što čini ove političke demonstracije privlačnim narodu, koliko god to Milo Đukanović zvao zaluđivanjem. O sličnoj opijajućoj privlačnosti govori i trenutna svetska pomama za svim ceremonijama sahrane monarha i prenošenja vlasti na naslednika u Velikoj Britaniji.

Smrt kraljice Elizabete, poslednjeg lidera iz Drugog svetskog rata, je svima jasan znak, koliko se Evropa vraća u nezavršeno predratno stanje. Kraljica iako tada vrlo mlada, jeste imala lidersku ulogu u tom ratu. Slika nje u vojnoj uniformi kako vozi kamion i lagano iskače dokazuje da su Britanci jednostavno morali da pobede u tom ratu, jer su svoju državu kroz Elizabetu prikazivali jakom i pobedničkom.

 

Upravo zbog odsustva takve slike danas Rusija gubi svoj rat u Ukrajini, bez obzira na stvarni odnos snaga na bojištu. Putin kao prvo lice ruske države ne može Rusima da donese pobedu, ma koliko se smejali Zelenskom, kao običnom glumcu-pajacu i ma koliko sa prezirom gledali na njegovo poziranje za Vog. Putin je nekako i fizički postao potpuno drugačiji čovek od onoga koji je 1999. došao na vlast. Još je i samoproglašen, ako se ima u vidu kako je u julu 2020. sproveden referendum koji mu omogućuje da doživotno vlada.

Isto tako ni Srbija ratove 90-ih nikako nije mogla da dobije sa slikom države u liku Slobodana Miloševića i Mirjane Marković, para zarobljenog u mračnoj komunističkoj bajci. Na društvenim mrežama dopire koliko Rusi ponavljaju naše devedesete samo u širem obimu. Postavljaju i ista pitanja šta se ratom u Ukrajini ustvari hoće – da li obnova carske Rusije ili obnova Sovjetskog Saveza, baš kao što se kod nas, pitalo da li Milošević ratuje za malu Jugoslaviju ili za Veliku Srbiju.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari