Sistem je najbolesniji, iako, za razliku od korisnika, nije životno ugrožen 1Foto: Miroslav Dragojević

Idu praznici i ja se pitam da li postoji nešto kao lista generacijskih želja?… Po jedna želja, za svaku generaciju, ali takva da sa njom mogu da se slože svi pripadnici te generacije. Hajde da pokušamo!

Za veterane, čini se lako. Da doživim njihove godine, ja više ne bih želela ništa, osim da dostojanstveno odem… Ipak, svim veteranima sveta želim da žive što duže – jer svako želi da živi duže: tu želju reguliše instinkt. Iz pozicije tihe generacije, i ja bih želela da živim duže, ali u Crnoj Gori.

Za svaki rođendan, počev od stotog, tamo bi mi država iskeširala 250 evra. Tako bih živela 150 godina, u inat onima koji su smislili ovu „popularnu meru“.

Tihoj generaciji, na teritoriji Srbije, želim manje televizije. I nadam se da ovu želju ne moram posebno da ekspliciram. Uverena sam da katastrofalni uticaj „information disordera“ nijednu generaciju ne zbunjuje više nego onu koja pamti Drugi svetski rat.

Da sam bumerka, želela bih da budem zdrava, što je slično kao da živim duže, pa ipak – nije isto. Akcenat je na kvalitetu, ne kvantitetu… Prethodnih dana, na talasu tematike rezultata najnovijeg popisa, u medijima sam pročitala uznemirujući podatak.

U svojim sadašnjim godinama, bejbi-bumeri su lošijeg zdravlja nego što je to svojevremeno bila tiha generacija. Ovaj podatak me je uznemirio, ne zato što ga nisam znala, već zato što jesam, ali – sad je i zvanično.

U godinama sam kada moji vršnjaci imaju decu, pa mada milenijalci decu dobijaju kasno, ne mogu a da ne primetim kako mladi roditelji danas, u odgajanju dece, ne mogu da računaju na pomoć svojih roditelja… Ako su uopšte živi, nisu dovoljno dobrog zdravlja… Institucija babe i dede, kao najvažnijih ljudi u odrastanju, tako postaje stvar prošlosti… i to je naravno tužno, ali i sasvim logično, kada se setimo šta su sve bejbi-bumeri preturili preko glave i leđa. Zato im u Novoj godini želim što manje susreta sa zdravstvenim sistemom.

Jer sistem je najbolesniji, iako – za razliku od korisnika, nije životno ugrožen.

Generaciji Iks želim pravdu. Njima su karte oduvek bile nepravedno podeljene. Čitav život između nesrećnih bumera i ludih milenijalaca, u svetu koji je svake godine sve više nalik na distopiju, iz kultnih filmova uz koje su odrastali… Zato želim da film generacije Iks dobije pravičan kraj.

Milenijalcima, sada i uvek, želim više principijelnosti. Više doslednosti. Manje psihoaktivnih supstanci… I najzad – više para. … Ova poslednja želja nije banalna ko što se, možda, čini… jer, milenijalci su ona generacija koja je na tržište rada stupila u vreme recesije. Ujedno i generacija koja najmanje „ume sa novcem“.

Generacija koja je ukus formirala romantizacijom nezaposlenosti, svoju nedoslednost i „moralni postmodernizam“ često opravdava siromaštvom. Zato, kad kažem kako nam želim više novca, zapravo želim da nam iz ruku izbijem najdraži argument, kojim se izvlačimo, onda kad nam sam se predoči istina: da smo najpretencioznija, a najneuspešnija generacija koja naseljava svet.

Zumerima želim više hrabrosti. U svetu koji je svake godine sve bliži distopiji, oni rastu sa najmanje slobode. Kaže se da su „prezaštićeni“, pa ipak se čini da ih štitimo samo od dobrih, a nikad od loših stvari. Vozimo ih u školu, vozimo ih iz škole, vozimo ih na treninge i vozimo ih sa treninga. Kontrolišemo njihove elektronske dnevnike, pratimo im kretanje, putem aplikacija, zvocamo im da manje koriste pametne telefone, a sami smo im ih stavili u ruke, onda kada je trebalo da manje plaču, dok ih hranimo.

„Šta bi poželeo za Novu godinu, svojoj generaciji, Borise?“

„Mojim đibrosima?“, veselo pita sestrić, zumer. Iz nekog razloga drugare zove „đibrosi“.

„Želeo bih da nastave da razvijaju svoje talente i da pronađu Boga!“

„Koga da pronađu?!“, iznenađuje me religiozni element.

„Boga, u smislu Smisla! Bog je Smisao, razumeš?“

Razumem. I utoliko ova izjava zvuči smislenije. Pripadnik Generacije Z locira problem odrastanja svojih vršnjaka u višku talenta i nedostatku smisla. Po ko zna koji put u ovoj kolumni zabada pravo u centar, jer ova se omladinska želja može posmatrati kao univerzalna.

Transgeneracijska želja: da život dobije smisao! Zbog generacije alfa, kojoj samo želim da raste… i odraste u generaciju pametniju od svih drugih!
Ima nade, ako bude smisla.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari