Element srpstva 1Miloš Mitrović Foto: Stanislav Milojković

Smejali su se svojevremeno Vučiću kad je, ne znam više ni kojim povodom, upotrebljavao izraz „element inostranosti“.

Terminološki tu nije bilo ništa sporno. Element inostranosti je izraz iz pravne nauke poznat svakom ko je makar malo uplovio u tu nauku, kroz međunarodno privatno pravo, na primer.

Dabome, ko se smejao zbog suštinskih razloga, dakle zbog kletih elemenata inostranosti koji nam kontinuirano zagorčavaju život – ako je to bio smisao upotrebe ovog izraza, a vrlo moguće da jeste – imao je rašta. Ti elementi stalno su opravdanje za ovdašnje „home made“ naopakosti za koje su krivi niko drugi nego domaći elementi, nazovimo ih elementi srpstva, i koji nas iz generacije u generaciju sprečavaju da budemo makar malo normalna zemlja.

Jedan sasvim osoben element srpstva fenomen je koji se uočava u našim medijima, pretežno takozvanim patriotskim, i koji već više nego dovoljno razvaljenom „srpstvu“ čini u najmanju ruku medveđu uslugu. Stvar je u sklonosti navedenih medija da neku vest/događaj/pojavu iz sveta koja nema veze sa „našincima“ smatraju irelevantnom. Još gora je sklonost dovođenja u vezu vesti/događaja/pojava iz sveta sa nama, po svaku cenu. Na primer, Tramp nas se tiče u meri u kojoj se mi Srbi/Albanci i ostali YU naslednici tičemo njega, a donedavno ga se uopšte nismo ni ticali, sada su se stvari za mrvicu promenile.

Tu je onda i „praćenje“ onoga što po svetu rade „naših gora listovi“ od kojih neki nisu ni svesni da su navodno to ili da ih tako doživljavamo. Može se i razumeti proslavljanje njihovih uspeha u sportu/umetnosti/nauci kao da su naši. Naši mediji, međutim, love elemente srpstva i po svemu efemernih vesti u inostranstvu – na primer „Srbin krao gvožđe u Švedskoj“. Dok švedske novine baš briga za nacionalnost lopova, mi nekako prokljuvimo da je Srbenda.

Poslednji slučaj je masakr na Novom Zelandu. Ubica pominjao neke istorijske ličnosti iz Srbije, ali i iz Crne Gore, slušao pre pokolja pesmu u kojoj se pominje Karadžić. U redu, vest je potekla od bosanskog diplomate, raspisali se po tome i u Bosni, a bogami i Rvati, ali onda udariše i naše novinarske patriote na sva zvona. Ispade maltene šteta što je masovni ubica Australijanac koji je samo nadahnuće pronašao i na Balkanu, ali nije naš.

Ne, nije zaključak da treba da se pokrijemo ušima, što bi se reklo. Ako se zločinac nadahnjivao našim „herojima“ – Vesiću imaš preko puta Kalemegdana sveže ispisani veliki grafit „Radovan Karadžić heroj“, idi briši – trebalo bi da se zabrinemo. Ne, međutim, senzacionalizmom i naglašavanjem stvari u vesti koje nikom drugom u svetu nisu naročito bitne do nama i našim komšijama, već prihvatanjem činjenice da su neki naši heroji zločinci, i kroz medije i kroz obrazovni sistem, i kroz odgovornu politiku.

Ali da, to je već teren Diznilenda. Realnost je nešto drugo.

U međuvremenu, novinar Frankfurter algemajne cajtunga, dobar poznavalac balkanskih gora i njenih listova Mihael Martens, objavio je tekst pod nazivom „Srpski ekstremizam na Novom Zelandu“ gde piše kako je australijski ubica, kao i Brejvik svojevremeno, nadahnuće pronašao na Balkanu… Nisam siguran da Martens nadahnuće nije pronašao i u našim medijima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari