Moja borba 1

Znate onaj stari stari vic: zašto su žene loši vozači? Zato što su ih muškarci ubedili da je ovolicko 20 cm.

Vic je, nije vic…

Pored toga što nekoga nasmeje, a pametnijeg rastuži, daje dobru anamnezu binarno ustrojenog društva gde su žene prazne tikve u koje im se sipa „znanje“, a muškarci opčinjeni slikama o sebi pa lažu da bi sami poverovali.

I tako sa povezom preko očiju zaista prihvatamo čak i lako proverljive stvari.

Ne merimo mernim sredstvima već verujemo u „ideje“.

Obratila sam pažnju na to kako se kafedžije odnose prema merama i zahtevu da se između stolova pravi razmak, kao i da se na jednog gosta odvaja određen broj kvadrata.

Ponašaju se: baš me briga, važno je da šuška.

Recimo, setili se da umesto stolica postave ili zadrže klupe pa na njih naguraju koliko može da se sabije.

Da, mudro, na nivou našeg šibicarskog dela mentaliteta.

Mala digresija.

U Americi su rano počeli da se prave sitkomi sa Afroamerikancima kao glavnim junacima jer je veliki deo publike pripadao ovoj etničkoj grupi.

Ti su se sitkomi smejali svojim junacima i prikazivali ih dosta stereotipno, u lošem svetlu, tako održavajući segregaciju i dajući mogućnost „belom“ gledaocu da se ruga i oseća boljiim.

Jedan teoretičar predložio je pametnu stvar, bojkot!

Dakle, pozvao je Afroamerikance da bojkotuju sve brendove i proizvode koji se reklamiraju unutar tih televizijskih serija.

Potaknuta ovim predlogom, odlučila sam da bojkotujem kafiće i restorane jer iz najsebičnijih razloga nanose štetu.

Da li će oni tako propasti?

Neće.

Da li će osetiti na svom voljenom džepu bar i sitnu nepovoljnost?

Neće.

Ali ja ću se osećati bolje.

Nije ekološko pitanje samo pitanje čistog vazduha i čiste vode, to je i pitanje zdrave klime/zdravog razuma.

Iz moje perspektive beskrupulozna grupa kafanskih mogula direktno ugrožava zdravlje ljudi.

Ovo je moja borba.

I sve koje poznajem i koje ne poznajem pozivam da se pridruže!

Osim toga, druženje u šetnji je drastično zdravije od sedenja i cevčenja čega god.

Što se tiče bunga-bunga žurki, ministarka čiji je zadatak da se bavi ovom vrstom ugnjetavanja, liči mi na devojčicu koja je iznenađena što domaći zadatak ne sme da piše nevidljivim mastilom.

Kako to da gospođa Mihajlović ne zna za ovakav manir kad je čak i meni poznato da „elita“ po sobama društvo dočekuje gola.

Možda bi trebalo da prepusti brigu o zaštiti žena nekom ko je sposobniji i informisaniji. Nemanje pojma nije izgovor. Čak ni loš.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari