Ambasador Druge Nemačke (2) 1Foto: Privatna arhiva

Nakon što je postao u svetskim okvirima umereno poznata pojava, Hardi Kruger umesto finansijske naplate minulog rada bira da se vrati kući i igra u jednom od najkvalitetnijih filmova u kvalitetom neoskudevajućem CV-ju.

Helmut Kautner, reditelj koji je u eri UFA-e potpisivao propagandom neopterećene naslove – katkad i sa subverzivnim tonovima („Velika Sloboda br. 7“, 1944) – nastavio je sa neprekidnim radom i u novim društvenim okolnostima, ostavivši nam monumentalnog a inteligentnog „Ludviga Drugog“ (1955), da bi na isteku pedesetih bio već dovoljno samopouzdan za pokušaj adaptacije „Hamleta“ u vremenu sadašnjem.

Konstrukcija filma „Ostalo je ćutanje“ („Der Rest is Schweigen“, 1959) je zapanjujuće čvrsta u svojoj maštovitosti, sa zamkom Elsinor koji je pretvoren u čeličanu „Klaudijus“, Hamletom/Johanesom koji dolazi iz SAD da, podstaknut paranormalnim ukazanjima, konačno ispita smrt oca, tokom rata misteriozno stradalog u vazdušnom napadu, Ofelijom/Fe koja najviše vremena provodi u svojoj bombama razrušenoj kući, zlim stricem, predstavnikom nove moćničke klase – industrijskih drugoligaša sa nacizmom dovoljno neuprljanim biografijama, Laertom/Herbertom koji se vratio iz desetogodišnjeg Sibirskog zatočeništva i sada tiho mrzi ceo svet…

Za previše „biti ili ne biti“ dvoumljenja nema vremena, jer, stvarnost se ubrzala, novac gazi sve pred sobom („ponovo smo potrebni svetu, ovaj put da proizvodimo hidrogenske bombe“, kaže mizantropični Laert/Herbert), i Krugerov korporativni plemić je od prvog kadra čovek koji planira odmazdu.

Takođe, stvarnosti blisko, broj smrtnih slučajeva u poslednjem činu je sasvim sveden (šizofrenična Fe, recimo, ostaje da živi „u svom svetu“), dok naslov „Ostalo je ćutanje“ povlači paralelu sa nacijom u kojoj nije poželjno glasno izgovarati neprijatne istine.

Dok Hamlet/Johanes nastavlja da živi u zemlji tišine i griže savesti, Kruger ponovo odlazi u Francusku, ovaj put spremnu da ga prihvati, prvo u filmu „Taksi za Tobruk“ („Un taxi pour Tobruk“, r. Denis de la Patelier, 1961) koji je detaljno analiziran u tekstu o Šarlu Aznavuru („Mali čovek velikih tema“, 21. oktobar 2018).

Zatim nabavlja nedostajući novac kako bi omogućio postojanje filma „Nedelje u gradu Avreju“ („Les dimanches de Ville d’Avray“, r. Serž Burginjon, 1962), prepoznajući da se radi o ulozi kakva bi se jednog dalekog dana mogla navoditi kao najsvetlija tačka biografije.

Burginjon, kojem je to bio prvi film, bio je mlada nada obodne struje novog talasa, stilski blizak Alanu Reneu.

Umetnički formiran u društvu koje se suočilo sa kolonijalnim krahom u Indokini, te beznadežnim ugnjetavanjem lokalnog življa u Alžiru, Burginjon je napisao fabulu o vojnom pilotu koji prilikom rušenja aviona poslednje pred očima vidi lice seoske devojčice, spljeksane njegovom ubilačkom mašinom.

Bolujući od disocijativne amnezije, zombirano se razvlači pariskim predgrađem, dok živi sa medicinskom sestrom koja ga je vratila u poluživot, sve dok ne upozna jedanaestogodišnjakinju ostavljenu od strane oca u katoličkom sirotištu.

Lažno se predstavljajući kao otac, počinje da je izvodi u nedeljne avanture i sledi aseksualna ljubavna priča, nepojmljiva za današnje doba političke korektnosti.

Reditelj je u početku maštao o Stivu Mekvinu – očekivano preskupom – kao glavnom junaku, pravilno zaključivši da mu je potreban stranac, glumac koji govori tačnim ali naknadno naučenim jezikom, okružen ljudima koji ga suštinski ne razumeju, kao što ni on nije u stanju njih da razume.

Malo remek-delo bi prošlo umereno nezapaženo da ubrzo nije prikazan visokobudžetni film „Hatari!“ (r. Hauard Hoks, 1962) u kojem Kruger deli zvezdanu odgovornost sa DŽonom Vejnom.

„Nedelje u gradu Avreju“ zatim bivaju ponovo puštene u američkim bioskopima, postaju alternativni hit, i sve se završava Oskarom za najbolji strani film – da bismo postavili stvari u kontekst, prethodne godine nagrada je dodeljena Bergmanu a naredne Feliniju.

Burginjon će nakon toga dobijati u dva navrata veliki novac i tome prateća očekivanja, filmovi će propadati, čime će i on otići u zaborav. Kruger, pak, pravilno koristi slobodu da bira šta će da radi u neposrednoj budućnosti.

No, vratimo se na kratko pomenutom „Hatariju!“, filmu sa posledicama po sve aspekte života.

U anegdoti koja otkriva karakter, tokom jedne večeri dokolice Kruger je izašao kao pobednik iz alkoholnog dvoboja sa DŽonom Vejnom (pa posle toga mrcinu morao da tegli do hotelske sobe).

Ne bih navodio ovaj naoko trivijalni događaj da Kruger mnogo godina kasnije nije rekao i sledeće: „Čuo sam da se ‘loži’ kako će da me baci pod sto, pa sam pre toga svratio do kuhinje i popio par kašičica ulja“.

Istočna Afrika, gde je film mesecima sniman, pokazala se opčinjavajućom za Krugera, te će mu podnožje Kilimandžara tokom naredne dve decenije biti stalna adresa boravka – do koje je dolazio sam pilotirajući jednomotornim avionima, valja dodati.

Stižemo, dakle, do pitanja ideološkog usmerenja. Radilo se o liberalu, rekao bih, umereno levičarskog tipa, posvećenog kako individualizmu tako društvenoj odgovornosti – nakon svojevoljne penzije (poslednji dramski doprinos bila je uloga Romela u seriji „Rat i sećanja“, krajem osamdesetih), vratio se u Nemačku gde je pisao knjige, vodio verbalne bitke sa reakcionarnim elementima, propagirao kulturu sećanja i sve što uz to ide.

Pre toga, bio je modelar prinuđen da primeni svoje znanje na velikom formatu u „Feniksovom letu“ („The Flight of the Phoenix“, r. Robert Oldrič, 1965), bosonogi hipi junak u „Velikom skakavcu“, nekoj vrsti preteče Antonionijeve „Tačke Zabriski“ („La grande sauterelle“, r. Žorž Lautner, 1967), verom opterećeni bolničar Gestapovog kazamata u „Franjevcu iz Burža“ („Le franciscain de Bourges“, r. Klod Oton-Lara, 1968), agresor preobraćen pesmom partizanskih ranjenika u „Bici na Neretvi“ (r. Veljko Bulajić, 1969), švedski avanturista u sovjetsko-italijanskom polarnom epu „Crveni šator“ („Krasnaya palatka“, r. Mihail Kalatozov, 1969), podrška Brit Ekland u zabavnom „Detetu noći“/“Tvom golom prisustvu“ („La tua presenza nuda!“, r. Andrea Bjanki, DŽejms Keli, 1972 – morate voleti naslove italijanskih eksploatacija), pruski mentor naslovnog junaka u „Beriju Lindonu“ (r. Stenli Kjubrik), komandant SS oklopne divizije u „Nedostižnom mostu“ („A Bridge Too Far“, r. Ričard Atenboro, 1977), trgovac atomskim oružjem u prilično vizionarskom „Pogrešno je ispravno“ („Wrong Is Right“, r. Ričard Bruks, 1982).

I, bez sumnje, ambasador najbolje Nemačke.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari