Čir društva 1

Par puta sam govorio ljudima da pre nego što počnu da rade u marketinškoj agenciji, ili nedugo nakon toga, dok za njih još uvek ima nade, moraju da pogledaju film „How to Get Ahead in Advertising“ (igra reči je u pitanju pa preporučujem maštoviti prevod „Kako postati glavni u svetu marketinga“).

Glavni lik Denis Begli direktor je kreativnog odeljenja marketinške agencije i u trenutku kada ga upoznajemo ima problem sa kampanjom za lek protiv čireva na koži. NJegova koža je, pak, posle desetak godina pravljenja reklama, tvrda i nepropusna dok iz uma, ako je ikad i bio drugačiji, cure nihilističke replike i solilokviji. Pa, ipak, nešto u vezi čireva na koži izaziva mentalnu blokadu („čim pomislim na čireve moj um se prebaci u užasan, uljasti ler“, kaže ženi). I ranije je, naravno, smišljao slogane („kopije“, kako se to zove i u srpskim agencijama – tvrdoglavo sam ih zvao „tekst“ tokom kratkotrajnog rada u jednoj; baš čudno da nije bio dugotrajni…) za proizvode koji ničemu ne služe a čirevi su neumoljivi gadovi, kada se pojave morate sačekati da sazru i onda se zabavljati ispred ogledala u kupatilu, ili posetiti hirurga (i poneti sa sobom čokoladu od trista grama ili flašu ljute – da obrati malo više pažnje dok vitla nožem po vašem biću). No, čirevi postaju tačka prekida. Begli se buni, želi da napusti besmisleni posao pre nego što postane doživotni poziv i, jednog jutra, na njegovom vratu počinje da raste čir. Čir, uskoro, počinje da govori, raste sve više, na njemu se pojavljuje oko i, na kraju, izlazi cela nova glava, pogana i spremna da nastavi da služi establišmentu, dok ona buntovnička biva sabijena u vrat pre nego što će biti isečena i odstranjena.

* * *

Zbilo se u proteklih nekoliko nedelja… Lignjojed je prvo lupetao o holokaustu perača prozora i letećim automobilima da bi potom najavio da će svakom penzioneru da pošalje pismo zahvalnosti što je oćutao dok su ga pljačkali (barem kad bi i lično oblizao svaku kovertu – neko vreme nakon toga ne bi mogao da nam se „obraća“); fikusica je analizirala istorijat rijaliti programa u Srbiji (uzgred, prvi „Veliki brat“ je u odnosu na njegove već skoro punoletne rođake bio prijatno popodne u hipsterskoj kafeteriji) usput stigavši da opogani pozorišni festival svojim prisustvom; predsednica skupštine nastavila je sa svojim konceptualnim bezobrazlukom, jer smo joj mi to dozvolili (valja upamtiti Dušicu Bajić, direktorku Istorijskog muzeja Srbije, budući da se nakon pada totalitarnih režima srednji ešalon obično uspešno prilagodi i nastavi da služi novoj vlasti – ljudi iz IG Farbena koji su proizvodili Ciklon B kasnije su radili u novoosnovanim hemijskim korporacijama posleratne Zapadne Nemačke)… Verovatno zbog svih tih očekivanih elemenata redovnog stanja još uvek se jasno sećam neobičnog klipa na kojem se „Marko Đurić smeje deci sa Kosova“. Takođe uobičajeno, neprijatelji vladajućeg kriminalnog udruženja nisu primetili šta je na datom klipu zaista vredno pažnje. Prvo, nenamerna šala je kvalitetna, toliko kvalitetna da nije odmah shvaćena ni od onoga koji ju je izgovorio ni od voditelja emisije već od nevidljivog kamermana verovatno treniranog u „Saut park“ školi humora. Nakon što mu je predočeno na koji način bi još moglo da bude tumačeno ono što je izgovorio (da podsetim: „- Ove godine u Kosovskoj Mitrovici biće rođeno sto dece više. – Kako vi to znate? – Bio sam tamo!“) M. Đurić počinje da se smeje. I smeje se snažno, naizgled veštački, u isto vreme delujući kao da smehu ne može da se odupre. Kao da iz njega NEŠTO pokušava da izađe. Ali šta? Cela druga osoba? Da, znamo da je M. Đurić u mladosti bio pripadnik organizacije „Otpor“ što bi nas moglo navesti putem razmišljanja o određenom dualizmu ličnosti. Ipak, u Srbiji između bombardovanja i 5. oktobra bilo je prirodno da, ukoliko ste iole razumni, budete neprijatelj vlasti dok je sada, u svetu u kojem se implozivno agresivni režimi tolerišu dok god u globalno bitnim stvarima slušaju naređenja, prirodno da se povinujete sili i, ako ste društveno vešti, budete njen sluga. Zato biram da TO što izlazi iz M. Đurića „dok se smeje deci sa Kosova“ (a kojoj bi trebalo ponekad malo se smejati i učiti ih da sebe ne shvataju preterano ozbiljno – tako će imati veću šansu da izrastu u mentalno zdrave odrasle osobe) odredim kao naglo buđenje uživanja u ne više toliko bitnim stvarima kao što su dvosmislenost i ironija. Jednostavnije rečeno, buđenje mislećeg ljudskog bića. Bez brige, ta čir-glava biće ubrzo odstranjena, negde na putu od televizijskog studija do crnog automobila sa službenim tablicama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari