Dvadeset filmova 2019. godine (Prvi deo) 1Foto: IMDb

Pre godinu dana, nakon što sam ispisao listu dvadesetak filmova iz 2018. godine koje ne bi valjalo prebrzo zaboraviti, palo mi je na pamet da proverim njeno rodno stanje. Ispostavilo se da od dvadeset i dva navedena filma samo jedan ima ko-rediteljku.

To bi značilo da rediteljke, jednostavno, date godine nisu bile preterano raspoložene, no, usput mi je palo na pamet da bi sledeći put moglo da se pokuša sa nekom vrstom ljudskog filtera. Stoga, lista dvadeset filmova iz 2019. godine biće podeljena na one potpisane od strane reditelja i rediteljki mlađih od pedeset godina i one koje su potpisali momci i devojke sa polovinom veka iza sebe. Počinjemo sa mladima na kojima zagađeni svet ostaje, gde bi svoje mesto mogli pronaći i „Džoker“, francuski „Jadnici“, „Miljenica“, „Svetionik“, ali, eto, nisu. Usput, na festivalu „Merlinka“ prikazan je film „Portret dame na vatri“, jedan od festivalskih favorita prošle godine, međutim, pojedini članovi žirija sprečili su moje prisustvo u bioskopskoj sali – Sandru Perović i Jugoslava još bih i mogao da apstrahujem ali Jelena Trivan ima moć da probudi u mojoj glavi glas koji vrišti: „Nein! Niemals! Das ist wahnsinn!“. No, dosta o tome i da krenemo sa odabirom, bez kvalitativnog reda. A vatrena dama biće odgledana neki drugi put.

Us (Mi, SAD/Japan, 2019.), r. Džordan Pil

Autor filma „Beži!“ je odmah nakon što je potpisao bioskopski fenomen 2017. godine krenuo dalje putem istraživanja bolesne osnove američkog društva, spakovanog u formu „zona sumraka“ horora sa spasonosnim humorističkim skretanjima. Spasonosnim jer bi se, bez toga, Pil udavio u pretencioznom mulju horora sa porukom. Ali, radi se o pametnom momku, sa sopstvenim dvojnikom koji kao da sve vreme dežura pored potenciometra, odvrćući ga i zavrćući tačno koliko je neophodno.

Holiday (Danska/Holandija/Švedska, 2018.), r. Izabela Eklef

Početkom prošle godine zabeležio sam ovaj film kao potencijalnog učesnika liste najboljih filmova godine sumnjajući da će tu i ostati jer, godina je duga a neizlečivi optimista u meni svaku posmatra kao polu punu čašu. No, godinu dana kasnije, „Holiday“ je i dalje tu. Mlada Dankinja dolazi u turski turistički grad Bodrum kao novi dodatak gangsterskoj porodici koja, dok se prži na suncu pored bazena primorske vile, planira i sprovodi kupovinu i distribuciju maloazijskog heroina ka zemljama severne Evrope. Naša junakinja je i žrtva i problem, odsutni vojnik koji će izdržati svako poniženje na svom putu služenja sili koju je iz ko zna kog razloga prihvatila kao životnu neumitnost.

Gisaengchung (Parazit, Južna Koreja, 2019.), r. Bong Đun Ho

Kako bi izgledale „Tesne kože“ da su scenaristi serijala, umesto što su je ostavljali za završni zamrznuti frejm, stravu i užas uključivali na polovini filma? Otprilike kao korejski „Parazit“ koji se od „lakrdije koja treba da pouči“ na polovini radnje pretvara u triler sa toliko apsurdnim elementima da se graniči sa fantastikom. Poput Džordana Pila, Bong Đun Ho teškom mukom i velikim talentom izbegava zamke „filma sa porukom“ prateći linije likova, njihovih želja i smetnji koje usput izbegavaju. Ipak, „Parazit“ jeste i napad svim dramskim oružjem na novi klasni sistem uspostavljen početkom dvadeset i prvog veka.

Koko-di Koko-da (Švedska/Danska, 2019.), r. Johanes Niholm

Dvadeset filmova 2019. godine (Prvi deo) 2
Foto: IMDb

Razapnite me na stenu i pustite na mene jetrokljucajuću orlušinu ali na filmskim festivalima često izbegavam društveno angažovane drame jureći po obodnim programima bilo šta što ima elemente fantastike. Na tom putu ponekad uhvatim i male dragulje kao što je „Koko-di Koko-da“, morbidno poetični „Dan mrmota“ o suočavanju sa bolom. U korenu filma nalazi se iskrena psihoanalitička potreba ne samo autora već i svih uključenih. Ti protestanti se uopšte ne šale kada se uhvate sa nečim u koštac a nasmejani glavni glumac u jednom festivalskom intervjuu usputno kaže i: „Radi se o objašnjavanju žalosti na fizički način. Oba moja roditelja su počinili samoubistvo tako da je za mene žalost lika postala potpuno istinita dok smo snimali film“. Čoveče…

Midsommar (SAD/Švedska/Mađarska, 2019.), r. Ari Aster

Pre par nedelja naširoko sam prevashodno sebi pokušao da objasnim grešnu ljubav koju osećam prema ovom filmu. Pa, ako želite, bacite pogled par tekstova unazad a sada ću samo da ponovim: možda film godine.

La virgen de agosto (Devica avgusta, Španija, 2019.), r. Honas Trueba

Dvadeset filmova 2019. godine (Prvi deo) 3
Foto: IMDb

Zapanjujuće je samopouzdanje sa kojim ne više toliko mladi Honas Trueba (sin Fernanda Truebe) pristupa dvosatnom filmskom eseju o glumici koja više baš i ne bi da bude glumica dok diskretno traga za putokazom ka ostatku života u Madridu ispražnjenom od ljudi tokom vrelih letnjih meseci. U naoko proizvoljnoj formi glavna junakinja, recimo, prati kinesku turistkinju, ulazi za njom u muzej, posmatra predmete koje je kineskinja odabrala kao zanimljive… Ili, kada ne uspe da otključa iznajmljeni stan, odlazi kod drugarice koju dugo nije videla, mlade majke sa kojom provodi usporeno popodne razgovarajući na temu razloga i krivice iza prekinutog kontakta sa prijateljima. I, cela ta romerovska dramska vežba testira strpljenje publike (na FAF-u je bilo solidne izlaznosti iz sale) ali ako u prvih par scena vi i film uhvatite zajedničku frekvenciju može vam se desiti da se, kada krene odjavna špica, upitate: „Šta, nema više?“.

Stan & Ollie (Stanlio i Olio, VB/Kanada/SAD, 2018.), r. Džon S. Berd

Dvadeset filmova 2019. godine (Prvi deo) 4
Foto: IMDb

Muška suza je pala a čak i nemam preterano izgrađen odnos ili stav prema Stanliju i Oliju. Ipak, u godini u kojoj su svi gledali Džudi Garland ispod radara je prošao ovaj film na naizgled istu temu – poslednja turneja pred smrt. No, dok „Džudi“ predstavlja završnu etapu patnje, „Stanlio i Olio“ govori o prirodnom kraju višedecenijskog, radnog procesa te je i njegov egzistencijalizam teži, neumitniji. Naravno, Stiv Kugan uvek je pouzdan kanal ka egzistencijalističkoj jezi. Mora biti istaknuto, „Stanlio i Olio“ nalazi se na vrhunskoj tački podražavanja, sa glumačkim tandemom koji prvo izvodi besprekornu imitaciju da bi zatim krenuo dublje, tamo gde je opasno ići.

Kamera wo tomeruna! (One Cut of the Dead, Japan, 2017.), r. Šinićiro Ueda

Dvadeset filmova 2019. godine (Prvi deo) 5
Foto: IMDb

Trifoova „Američka noć“ kroz japanski televizijski zombi film. Prvih trideset i sedam minuta filma gledamo jedan poremećeni kadar i pokušavamo da shvatimo i tumačimo svaku grešku ili dramsku nelogičnost (recimo, kada reditelj vikne u kameru „Snimaj dalje!“ zapitamo se, „da li je ovo sad neki napad postmoderne, ili…“). A, zapravo, svaki idiotizam ima svoje logično objašnjenje i kada duboko zagazimo na taj put, ceo „One Cut of the Dead“ gubi najveći deo svoje draži. Svejedno, radi se o ljubavnom pismu ne toliko zombi filmu, ili filmskoj umetnosti, koliko posvećenom pojedincu, u bilo kom poslu ili pozivu.

Satanic Panic (SAD, 2019.), r. Čelsi Stardast

Mnogo bolji nego što je trebalo da bude“, prvo je što mi pada na pamet. Naša junakinja dostavlja nekoliko pica u vilu u kojoj, reklo bi se, žive pripadnici američke više srednje klase, zatim se besno vraća da zahteva bakšiš kako bi napunila prazan rezervoar svog mopeda. Kada vlasnici vile naslute da imaju posla sa devicom, počeće noć spasavanja glave i međunožja od žrtvovanja demonu Bafometu. Takođe, počinje scenaristička mašta energetski savršeno prevedena u pokretne slike od strane rediteljke debitantkinje. Grešno zadovoljstvo, da, ali takvo tokom kojeg shvatite da vaš mozak, umesto da se odmara, zapravo upošljava punu radnu memoriju.

Cold Case Hammarskjöld (Nerešeni slučaj Hamaršjold, Danska/Norveška/Švedska/Belgija, 2019.), r. Mads Bruger

Za mene, Dag Hamaršjold je pre svega bio karta za sve stvari u kojima zaista uživam: ulaženje u trag belgijskim plaćenicima, pričanje priča o zlikovcima obučenim u belo, kečeve pik ostavljane pored mrtvih tela, glasine o afričkim tajnim društvima…“. Dag Hamaršjold je, naravno, bio generalni sekretar UN koji je poginuo u padu aviona, krenuvši 1961. godine u Katangu, na sledeći razgovor sa Moiseom Čombeom. Da li je, zapravo, ubijen, pitanje je koje u prvoj polovini filma pokušava da reši Mads Bruger, autor konceptualnih dokumentarnih filmova „Ambasador“ i „Crvena kapela“. Odgovor nismo dobili, mada bih rekao da određeni belgijski pilot lovačkih aviona jeste smakao Hamaršjolda štiteći imperijalističke interese. Dobili smo, ipak, kako smo i navikli sa Brugerom, dva sata liberalne anarhije tokom kojih sve vreme moramo da se podsećamo da nije zdravo verovati svemu što čujemo, pogotovo onome što dolazi iz usta samog autora filma.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari