Emanacije jugoslovenskog jezika 1Foto: Privatna arhiva

Na početku teksta inspirisanog jednom jezičkom bizarnošću, malo o prevodima… Jedan od prvih (i jedan od najboljih; svakako bi mogao biti najduhovitiji kao celina) filmova Vudija Alena „Bananas“ (1971.) se na srpskohrvatskom jeziku prevodio i prevodi kao „Banane“.

U redu, to zvuči upamtljivo, međutim, budući da je naslov skraćen od kolokvijalnog izraza „to go bananas“ koji znači „odlepiti“, „pošandrcati“, maštoviti prevod naslova bio bi, recimo, „Van vinkla“, „Gljive ludare“, „Prsotina“…

Kako god, Filding Meliš, glavni junak filma, nakon komunističke revolucije na ostrvu San Markos biva od strane nove vlasti – ispirisane Kastrom, Ernestom Gevarom i družinom – postavljen za predsednika.

Naime, vođa revolucije sve više gubi vezu sa stvarnošću („Od danas, zvanični jezik San Markosa biće švedski; donji veš će morati da se menja na svakih pola sata – donji veš će se nositi preko pantalona da bismo mogli da proveravamo; dalje, sva deca mlađa od šesnaest godina, od danas imaju šesnaest godina…“) i nekog donekle normalnog valja poslati na strateške pregovore u Ameriku.

Na aerodromu, iako Meliš govori engleski, prevodilac entuzijastično, sa jakim španskim naglaskom, odboru za doček ponavlja sve što biva izgovoreno. Posle solidnog trajanja te besmislene radnje pojavljuju se bolničari sa velikom mrežom za leptire u nameri da prevodioca otpreme u najbližu ustanovu za lečenje mentalnih poremećaja.

Pre nekoliko noći, dok sam se borio sa prethodnim tekstom, na televizoru je išao sarajevski dnevnik televizije N1.

Zveravši povremeno ka televizijskom ekranu dok tragam za sledećom nezaboravnom rečenicom, primetio sam da vremensku prognozu vodi mlada žena koja to isto radi i za beogradski ogranak.

Posle par minuta shvatio sam da je, osim što sada stoji ispred mape Bosne i Hercegovine, „vreme“ postalo „vrijeme“, „posle podne“ – „poslije podne“, „umerena oblačnost“ – „umjerena oblačnost“, itd.

Mada je nastala iz, verovatno, praktičnih razloga, u toj uredničkoj odluci ima nečeg subverzivnog.

Bezumne mase su pre trideset godina u međusobno utamanjivanje krenule nakon što su ih ubedili da ih, između ostalog, varijeteti u izgovaranju istih reči čine manje ili više vrednim.

Radi se, naravno, o jednom jeziku, čiji je naziv (srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski, kako vam se već sviđa) tokom 20. veka postao neusklađen sa nastajenjem novih nacionalnih i državnih identiteta.

Sa pameću vremenskog protoka, moglo bi se razmatrati da je kada je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovana u Jugoslaviju valjalo stisnuti petlju i jezik nazvati „jugoslovenski“.

Smetalo bi to, naravno, tadašnjim velikim Srbima i Hrvatima, a u tom razvoju događaja današnji ambiciozni glumci ne bi u biografijama za svetsko filmsko tržište mogli da navode kako govore osam jezika. Ipak, bio bi izbegnut potpuni besmisao.

Problem je kompleksan poput mog krvnog sastava. Naime, u sebi imam Srbe, Jevreje, Hrvate, Crnogorce, Makedonce, Nemce…

Ponekad se, u trenucima slabosti, ponosim tom raznovrsnošću što je jednako pogrešno kao uživanje u uzvišenoj čistoći krvi.

I – hajde da za trenutak ostavimo po strani istorijsku relativnost crnogorskog identiteta – svoje makedonske pretke određujem na taj način iako oni sami sebe nisu kada su pre puno generacija (mada ne pet) došli u Beograd.

Jer, makedonski jezik, u formi u kojoj danas postoji, bio je sastavni deo pošalica tokom porodičnih okupljanja.

Taj jezik u tolikoj je meri povezan sa određenim karakternim osobinama ili načinom međusobnog ophođenja da, meni barem, prestaje da bude bitno što je naziv dobio nakon Drugog svetskog rata.

„Š’o rabotate?“ koje je moj deda-stric vikao sa vrata kada bi nenajavljen banuo posle pijace, u subotu oko podneva, na tradicionalnu porciju rakijice i ideološkog svađanja, identitetski je nemerljivo sa svim spomenicima Aleksandru Makedonskom i ostalim palatama u antičkom stilu.

Kako god se zvalo, posebno je, i bilo je bogatstvo biti deo toga.

Možda me zato toliko zabavila osoba sa dve emanacije koja za jednu publiku izgovara „vreme“ a za drugu „vrijeme“, kao simbol iskonske, uzvišene ideje iz koje se granaju raznovrsni pojavni oblici.

Dok god je ta ideja živa u nama bićemo brži od ljudi sa džinovskim mrežama za leptire.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari