Svet bez nepoznate 1Foto: Privatna arhiva

15Slobodna zona19 – Alis i gradonačelnik (Alice et le maire), režija i scenario: Nikola Parise, zemlja: Francuska/Belgija, 2019.)

„Sukob Levice i Desnice nije zastareli koncept, kako neki kažu, već nejasno vidljiv, budući da neke liberalne osobine i izvorne vrline Levice sada prisvaja Desnica. U ovom veku, sektaštvo i dogmatizam – ne samo komunisti – Desnici su preneli građanski duh, jednakost, toleranciju koje sada svojataju pseudoliberali. Mnogo ranije prisvojili su i koncepte demokratije i republike. Ali, demokratija, republika, sloboda, jednakost i bratstvo, nacija, nisu izumi Desnice već nasleđe revolucije.“

„Drvo, gradonačelnik i medijateka“, r. Erik Romer, 1993.

Tridesetogodišnja Alis (Anais Demustije), sa oksfordskim doktoratom iz oblasti literature, vraća se u rodni Lion odakle je dobila poziv da se priključi gradskoj administraciji.

Dok razmišljamo da li bi njen potez mogao delovati kao korak unazad, postaje nam jasno da je Alis u svom akademskom životu diskretno i još uvek ne u potpunosti oblikovano udarila u zid poznat kao „šta je poenta svega ovoga?“ (ne pomaže ni što je okružena sličnim sapatnicima – „već godinama nisam čitala iz zadovoljstva“, kaže jedna lionska prijateljica). Međutim, kako Alis – koliko god ona to negirala ili ne primećivala – jeste vanserijska osoba, njeno dovođenje nije bilo nasumično popunjavanje birokratskog aparata već krik u pomoć šezdeset-i-nešto-godišnjeg gradonačelnika Pola Teranoa (Fabris Lukini, za mene uvek magnet u festivalskim programima).

Terano – nakon pradavnog rada u marketinškim agencijama – socijalista i profesionalni političar („politika je kao umetnost, njoj se daje sve ili ništa“), nalazi se pred svojim zidom koji bi mogao biti i prekretnica.

Naime, Socijalistička partija ima određene probleme u svom vrhu. Predsednik, ili već neko njemu blizak, nije plaćao porez dvadeset godina – posebno apsurdno pošto se radi o Socijalistima, ali i čudnije stvari dešavaju se u svetskim političkim tokovima u poslednje vreme – i Terano je, možda, dosegao prirodni trenutak da preuzme partiju i samim tim bude i predsednički kandidat na sledećim izborima; osuđen na poraz od marketinški fabrikovanih populista i uzaludnu borbu sa obrijanim i okupanim ultradesničarima za ulazak u drugi krug, ali ipak – borba je srž i forma političkog života.

No, Terano, baš kada je došlo vreme da konačno zasija, ima svoju egzistencijalističku krizu. Da se vratim na uvodni citat (inače, Lukini, Romerov veteran, daleko od toga da je bio jedan od mogućih izbora za Teranoa – čak bih se usudio da tvrdim da film bez njega ne bi postojao), njegov politički um zamućen je i nejasan poput globalnog ideološkog spektra. Šta je moguća tema? Šta se uopšte više može reći a da nije već previše puta upotrebljeno od strane gorih od vas?

Ako je tako, nije li prirodno okačiti odelo u plakar i preći u civile – u Teranoovom slučaju, od penzionerske podvrste? Jer, politika nije, ili ne bi trebalo da bude, razumno raspoređivanje sredstava ka za svakodnevni život korisnim projektima. Iza mosta, autoputa, železničke stanice, mora postojati nekakva misao, bez koje se ljudi pretvaraju u zatočene hrčkove na točku za trening srca i zanimaciju uma. Previše je veliki to zadatak za Alis, od koje se, kroz pomoć Teranou, zapravo traži da osmisli manifest političkog delovanja u središnjem delu XXI veka.

Rezultat njihovog zajedničkog mentalnog napora biće program koji od Desnice otima motiv izolacionizma („neće se francuske majice šiti u Kini“), stilski usmeren ka nekakvom sve više i više fantomskom glasaču Levice.

Ako sam vas udavio političkim kontekstom, tu nije bilo pomoći, jer bez toga ne bi bilo filma, niti bi Alis i Terano imali o čemu da razgovaraju u filmu. Ali, kada se probijemo kroz sve uzaludne šumove, kroz probleme toliko akutne da su postali nerešivi te je dijaloška patnja uopšte ih uzimati u obzir, pred nama su dve osobe koje su, saterane uz zid, odlučile da pokušaju.

Iako fizičkog, a zapravo ni verbalnog razmenjivanja nežnosti nema, barem ne od očigledne vrste, par puta tokom gledanja kroz glavu mi je prošao refren pesme Lusinde Vilijams „Something About What Happens When We Talk“. Šta je to „nešto“ nije lako odgovoriti. Kada prođemo kroz desetak likova koji nastanjuju film dobijamo živim ljudima, dovoljno dobro da bi se prekrila didaktička namera, obojene etičke ili upotrebne funkcije.

U sredini svih tih odapetih strela, Alis i Terano i dalje su u tački u kojoj razmišljaju od kog materijala bi najbolje bilo da počnu da prave svoje lukove. A njih dvoje su jedini koji imaju hrabrosti priznaju da su svi materijali već isprobani, dok neki čak i umereno dobro rade. Na kraju, kada Alis u znak opraštanja Teranou pokloni „Bartlbija“ Hermana Melvila, on bez razmišljanja, faktički, kaže, „čitao sam“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari