Kad Hrvat vidi dete da spava on kaže: „Spava kao anđeo“. Bosanac kaže: „Spava ko jagnje“. A Srbin, Srbin kaže: „Vidi ga, spava ko zaklan“!


„Spava ko zaklan“ – stereotip ili kolektivna senka nad srpskim narodom?!

U svakom stereotipu, ma koliko on bio uprošćeni kalup o nekoj pojavi, osobi, profesiji ili narodu, postoji i zrnce istine. Koliko god generalizacija bila neopravdana, tu mora postojati trag nekakvog iskustva. Ne postoji stereotip da su Crnogorci vredni, Slovenci lenji a radikali – normalni.

Ma koliko u ovoj govornoj formi delovala stravično, metafora – „Spava ko zaklan“ je talog najmanje vekovnog iskustva. Nemoguće je da tako nešto nastane u narodu koji živi srećno i u miru. Gde nema zaklanih. I onih koji su klali.

Vek za nama je obeležilo klanje. Ne metaforično. Klani su Srbi ali su i Srbi klali. Najsvežije u pamćenju je obostrano klanje u eri vođe kome se verovalo a koji je na izazove vremena odgovorio nakanom da osvoji, skrši i satre, makar i sopstveni narod. Nema tu veze sa nacizmom, hegemonizmom ili imperijalizmom: nešto slično u istoriji rađeno je još samo u Italiji na kraju XV veka, kad su mali tirani, banditi i familije vladali gradovima i državicama i činili čuda. Ali tada nije rabljen termin – ratni zločin. U međuvremenu su stvoreni standardi da štite čovekov život i nametnu razliku između plemenitog i zverskog. Svaki zločin, ratni posebno, povlači odgovornost.

Ljudi u Srbiji alergični su čak i na pomen ratnih zločina. Jedna od teza kaže da ne treba kopati po ranama prošlosti i da je najbolje sve prepustiti zaboravu. Drugi zagovornici demencije plaču nad činjenicom da čak i psi zakopavaju kosti a Srbi ih otkopavaju. Treći, shvatajući istoriju kao današnjicu, osvetu krste pravednom. Najviše je, pak, onih ravnodušnih, distanciranih i onda neupadljivih kojima su katarza ili lustracija definitivno – strani pojmovi: „A što se to mene tiče, ja sam samo gledao svoja posla“!

Nastojanje srpskih vlasti da usvajanjem Deklaracije o Srebrenici preuzmu minimalnu istorijsku odgovornost za masakr koji je 1995. godine izvršila armija bosanskih Srba rezultiralo je – fijaskom.

Ne zbog „genocida“ koji je brisan iz teksta deklaracije (deklaracija je, ionako, mrtvo slovo na papiru koji, znamo to, trpi sve). Ni zbog toga što poslanici nisu hteli da raspravljaju o pokolju bez TV prenosa. Ni zbog toga što su, ako je verovati Tomislavu Nikoliću, tekst deklaracije on i Boris Tadić pokušali da usklade – SMS porukama. Ni zbog toga što je Dragan Marković Palma za svojih par glasova, dobio bonus u vidu par funkcija.

I žrtve i izvinjenje izgubile su smisao tokom rasprave o „mrtvom slovu“, kojim se, makar simbolično izvinjavamo žrtvama jednog suludog pohoda koji je za krajnji cilj imao uništavanje ljudskog i kulturnog identiteta. Sabirani su i oduzimani njihovi leševi, s jedne, a naše žrtve, s druge strane. Usred zgrade parlamenta, igrane su „tapke“: evo ti Ovčara i Vukovar za Jasenovac; dajem ti dve Tuzle i Dobrovoljačku za jednu Srebrenicu; uzmi Račak i Suvu reku za Dečane… Čovekoliki radikal po imenu Dušan Marić, žrtve, koje su po definiciji nevine, nazvao je banditima.

I nisu to bile usamljene replike. To je bio horski izraz opšteg. Dokaz naopakosti ljudske prirode. Novoozverenja pravoslavne sabraće Ratka Mladića („Raspameti“), Radovana Karadžića („Hajdemo u gradove da bijemo gadove“), Vučurovića („Dubrovnik je slezina koja guta srpska krvna zrnca“).

Zato je ovo izvinjenje, ma koliko za Borisa Tadića to bio „čin najvišeg patriotizma“, jeftin način da Srbija skine sa sebe breme odgovornosti. Ono je iznuđeno i nategnuto jer nema neophodne svesti o potrebi za izvinjenjem. Izvinjenje mora lično da dotakne i mora da bude u toj formi da pokazuje bol, da pokazuje da taj koji ga izgovara saoseća, da ga se tiče, da će uraditi sve da se istina o tome zna.

Sredinom devedesetih, Aleksandar Tišma je predstavljao svoju knjigu u Berlinu a sinagoga, gde je čitao odlomke iz romana koji svedoči o volji da se razumeju ljudi bila je prepuna mladog sveta. Njegovo ushićenje presečeno je natuknicom organizatora da posetioci baš i ne mare za lepu reč, već da su imali izbor: odlazak na „izlet“ u Revensbrik da vide kako je izgledao nacistički logor; gledanje dokumentarnog filma o zločinima koji su počinjeni tokom Drugog svetskog rata ili odlazak na promociju knjige koja tretira sličnu temu.

I poslanici Skupštine Srbije su se ovakvim usvajanjem rezolucije priklonili najbezbolnijem rešenju problema. Može li se to ispraviti? Pa, može! Recimo da se „popravno“ zasedanje organizuje u Srebrenici. Da u radnom predsedništvu sede Tomislav Nikolić, Velja Ilić, Slobodan Aligrudić i Marina Raguž. Da sednica bude otvorena za javnost. Da sednici obavezno prisustvuju potomci žrtava. Da se gledaju u oči kad glasaju. Samo tako u srpskoj javnosti neće zaživeti metafora: „Spava, ko da je glasao za Deklaraciju o Srebrenici“!

(Ovaj tekst je pisan 1017. dana otkad je Tomislav Nikolić obećao da će se iseliti iz Bulevara Zorana Đinđića)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari