"Prijo moja, kako ćemo?" - "Selakoviću, lako ćemo" 1

Stara mudrost kaže da u prijateljstvu ne sme biti koristi već samo odanosti koja se podmeće za prijateljstvo i gde sebe daješ i žrtvuješ, ako se to ište, za sreću prijatelja.

Dešava se da prijatelj, onaj pravi, iskonski, nosi sav teret slabosti svog pajdaša. Ne kaže se džabe: u dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju prijatelji. Ima čak i stih koji kaže: „Prijatelje sreća stvara, a nesreća proverava“.

Mala digresija:

Za nešto više od mesec dana navršiće se tri godine od jednog od najživopisnijih „državnih udara“ (29. novembra 2015) na tada premijera – Aleksandra Vučića. Sećate se te vanredne situacije možda i po naslovnoj strani Kurira: „Srbijo, izvini“! Meni je ostala u sećanju po smehotresnom imaginarijumu od scenarija, koji je u jezgro „državnog udara“ smestio Tomu Nikolića, Zoranu Mihajlović, tadašnjeg ambasadora SAD Majkla Kirbija, izvesnog pukovnika policije Milovića i meni bliskog – Slavišu Lekića. AV se tada prvi put prikopčao na poligraf, koji je eksplodirao od energije Vučićeve istine. Za vreme pres konferencije iza dr Nebojše Stefanovića stajalo je dvadesetak policajaca pod punom ratnom opremom, sa dugim cevima, neki i pod maskama. U ružičastom studiju, u spektakularno-specijalnoj emisiji „RUŠENJE VUČIĆA – poslednji čin“, Gordana Uzelac i Jovan Palavestra, Vučićeve lične „medijske beretke“, utrenirane za delovanje u vanrednim situacijama, preslišavali su uobičajenu analitičarsko-podguznu žgadiju koja čereči „hobotnicu“ koja se nadvila nad Vučićem & Srbijom. U jednom trenutku Dragan J. Vučićević, poput barjaka, zamaše imenom i prezimenom koje nosim u ličnoj karti i naslovnom stranom zagrebačkog „Nacionala“ sa naslovom mog intervjua: „Vučić je opasniji od Miloševića iako još ne ubija“: dovodi me u vezu s atentatom na Zorana Đinđića – bio sam deo medijske hajke, kaže DJV. Kamera ide na Nikolu Selakovića i Aleksandra Vulina. I dok Vulin očima strelja i gasi reflektore na plafonu studija – mnogo ih je, čini mu se – Selaković, sve snebivajući se poput pomoravske čobanice koja gleda film švedske produkcije, nedvosmisleno podržava „kolegu Vučićevića“: da, da, i on se seća mojih aktivnosti iz predvečerja atentata na Đinđića. Da skratim: presavio sam tabak i sve ih, poput najgoreg Srbina, tužio časnom sudu.

Kraj digresije.

Sudija Prvog osnovnog suda u Beogradu je odbila moj zahtev da mi Nikola Selaković, zbog laži koje je izrekao na Pinku, na ime naknade nematerijalne štete isplati milion dinara i još me obavezala da Selakoviću isplatim sve troškove postupka.

Ona i Nikola su prijatelji. Znaju se, štono bi rekli, „sto godina“. Taj odnos znači da se ponekad žrtvuješ za prijatelja, pritekneš mu u pomoć ako zatreba, ali podrazumeva i one svakodnevne, rutinske, rekao bih, manifestacije prijateljstva: „Šta ćeš da piješ, prijatelju Nidžo?“, „Neka, prijo, ne bih ništa“, „Može kafa?“, „Nemoj, tri sam popio u kabinetu“, „Parče gibanice, one naše, jutros pravila“, „Nemoj“, „A da bocneš jedno odbijanje tužbe?“, „Auuuuu, prijo, ti kad navališ, ko smrt na babu – ‘ajde kad si zapela“!

Na suđenju je prijatelj Nikola priji rekao da je u vreme „državnog udara“ bio ministar pravde i po položaju, između ostalog, član Saveta za nacionalnu bezbednost. Informacije kojima je raspolagao „bile su osnov za njegovu zabrinutost, koju je izražavao i iznosio“ u televizijskim gostovanjima.

„Nijedna rečenica izgovorena u toj emisiji nije bila usmerena na pričinjavanje izazivanja štete tužiocu ili povredu njegovog ugleda i časti“, rekao je Selaković i još naveo da u to vreme kad me je targetirao nije imao saznanja da li sam ja zaista radio to za šta me je optuživao.

Gledajući priju pravo u oči, dok smo njegov advokat i ja režali očima jedan na drugog, Selaković je još rekao da je, imajući u vidu da je već u Srbiji ubijen premijer, „to iziskivalo ozbiljnost svih učesnika javnog života, uključujući poslenike javnih reči“.

„Savesnom i brižljivom ocenom svih dokaza“ prija je presudila u korist prijatelja Nidže, ne libeći se da mi još, gotovo citirajući Selakovićev iskaz, i podeli nekoliko vaspitnih šamara, podučavajući me ulozi novinarstva:

„Suština (Selakovićeve, prim. a.) izjave bila je da se ukaže da određeni novinski tekstovi koji obrađuju ozbiljne dnevnopolitičke i državničke teme mogu izazvati različitu, pa i neadekvatnu reakciju javnosti, sa jedne strane, dok sa druge strane, imajući u vidu ozbiljnost određenih dešavanja i njihov uticaj na stabilnost celokupne države, svi, pa i novinari, čija se sloboda pisanja ne dovodi u sumnju, moraju na odgovarajući način da se ponašaju u takvim situacijama jer ozbiljne situacije iziskuju ozbiljnost svih učesnika u javnom životu“.

Htedoh, zapravo, da kažem da se u zemlji koja ima pravde nemaš čega bojati. Sem nekih prijatelja. Koji služe nepravdi!

Ništa, „ćeraćemo se još“!

P. S. Ovaj tekst pisan je tri dana nakon što je Marko Parezanović, raspoređen u BIA, obelodanio da Srbiji „najveća opasnost preti od stranih sila koje preko pojedinih opozicionih lidera, medija i sindikata šire destruktivne uticaje“. I nikom ništa!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari