Škorpion i Tigar 1Foto: Luca Marziale / Danas

Ne postoji čvršći odraz i dosledniji kontinuitet ratnozločinačke mašinerije režima Slobodana Miloševića od onog koji predstavljaju dvojica haških optuženika, koji već dvadeset godina čekaju konačnu presudu – Jovica Stanišić i Frenki Simatović.

Ceo paket najbrutalnijih i najmračnijih zlodela, u smislu organizacije, umešanosti, inspiracije i podrške pada na leđa ove dvojice Miloševićevih načelnika Državne bezbednosti.

Od organizacije mitinga na Gazimestanu za Slobodana Miloševića 1989. godine, odnosno njegovog lansiranja u najdublju tamu nečovečnosti i zla u novijoj istoriji Evrope, do formiranja i okupljanja gotovo svih paravojnih formacija Srbije tokom ratova devedesetih, od samog početka, 1991. pa sve do 1999. godine, uključujući i ubistva Miloševićevih političkih protivnika, na takozvanom domaćem terenu, kao i organizovanog kriminala i vođenja podzemlja u to vreme.

Dok pišem ovu kolumnu, presuda za dvojicu zlikovaca se očekuje, ali još nije objavljena.

Tišina u ovdašnjem mejnstrim javnom mnjenju apsolutno je neprikladna značajnosti trenutka.

Retki mediji, uoči najavljene presude, posvećuju punu pažnju danu u kojem će biti saopštena konačna reč optuženicima čiji koreni zlodela vode direktno do tadašnjeg vrha države Srbije.

I to ne u jednom, dva ili tri konkretna slučaja ratnih monstruoznosti pod direktnim rukovodstvom države Srbije i vlasti Slobodana Miloševića, već u celom nizu koji se prostire najpre duž Hrvatske, potom Bosne i Hercegovine, sa završetkom na Kosovu.

Naime, suđenje nekadašnjim rukovodiocima Službe državne bezbednosti Srbije, Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, sadrži, u tom smislu, jednu od ključnih tačaka optužnice, a reč je o udruženom zločinačkom poduhvatu, koji je uključivao i Slobodana Miloševića.

Udruženi zločinački poduhvat ima za cilj da se svi oni koji se zaklanjaju iza navodnog neznanja o zločinima – prepoznaju, odnosno da se dokaže krivica i onima koji su bili na vrhu piramide, da izvan zaštite i odgovornosti ne ostanu osnovni činioci državne strukture – vrh vlasti koji je sve zločine organizovao.

To znači da u ovom slučaju nema zaklanjanja iza Vojske Republike Srpske, ili bosanskih Srba, ovde presude za zločine dolaze direktno do prerano preminulog prvog čoveka Srbije, Slobodana Miloševića.

Na teret Stanišiću i Simatoviću stavljen je udruženi zločinački poduhvat koji su, prema navodima tužilaštva, sproveli na čelu sa Slobodanom Milošević sa ciljem uklanjanja Bošnjaka i Hrvata sa delova teritorije BiH i Hrvatske.

Naime, pošto su uhapšeni u akciji Sablja 2003. godine, nakon atentata na premijera Zorana Đinđića, dan presude dvojici nositelja najdublje tame i zla koja je zadesila nacionalnu istoriju i stavila žig na sve nas zauvek, jedan je od najznačajnijih sa stanovišta žrtava, razume se, ali i širenja prostora mogućnosti za preko potrebno suočavanje i trežnjenje građana Srbije o tome šta su pojedinci učinili u njihovo ime, koga i dan-danas brane i sa kim se identifikuju.

Ratnim profiterima, lopužama, hladnokrvnim ubicama, manipulatorima i, na kraju, onima koji svu svoju individualnu krivicu žele da svale na njihova leđa.

Kako bi postigli ratne ciljeve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, direktno iz Beograda, Stanišić i Simatović optuženi su da su organizovali, kontrolisali i raspoređivali – Jedinicu za specijalne operacije (JSO) DB-a Srbije, poznatije kao Crvene beretke, zatim Srpsku dobrovoljačku gardu, odnosno – Arkanove Tigrove kao i Škorpione.

O tome kakve zločine su ove grupe ubica počinile na prostorima bivše Jugoslavije postoji nada da će biti napisani obrazovni sadržaji koji bi postali sastavni deo školskih udžbenika za „našu“ decu, kako nikada više niko od građana Srbije ne bi pomislio da stane na stranu onih koji su im oduzeli decenije i decenije života, perspektivu i iole normalan budući život, proglasivši ih, čistim nasiljem, ucenama, uterivanjem straha i medijskom manipulacijom, podržavaocima genocida i zločina.

O tome u kakvim razmerama pakla njihove direktne žrtve, porodice i svi oni koji imaju u iskustvu pripadnost narodima i zajednicama čije su članove mučki pobili samo na osnovu toga kakvo ime, veru ili nešto treće, bilo šta – nose, dočekuju ovu presudu, i dalje nepoznatu, u trenutku pisanja, ni javnosti, pa ni autorki ove kolumne, teško je sa ove strane i zamisliti.

S obzirom na to da je reč o ubedljivo najdužem procesu za najteže zločine pred Haškim tribunalom, koji se istakao čak i oslobađajućom presudom pa vraćanjem suđenja na sam početak.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari