Zadovoljstvo zločinom 1

Ta naopaka i bolesna potreba glasnog obeležavanja zločina koji je počinio onaj drugi, upiranje prstom, kukanje, podsmevanje, patetično zlostavljanje lažnim i predimenzioniranim informacijama onih koji o tome ne znaju ništa, s jedne strane…

… a tako podmuklo i kukavičko ćutanje o zločinima koje si počinio sam, odlika je srpskog društva unazad decenijama. Od prvog slučaja građani, razume se, nemaju nikakve koristi, jer su tuđi zločini, pre svega, problem zajednice u čije ime su počinjeni. Dok se u drugom slučaju zbog nekažnjivosti i prisutnosti zločinaca i ideja o zločinu unutar i u srži ovdašnje zajednice posledice direktno odražavaju na njeno stanje i razvijenost.

Jer, da li je problem srpskog društva to što u okolnim državama slobodno i ponosno šetaju zločinci ili je to ipak i isključivo činjenica da se tako nešto odvija u ovdašnjoj. Ako je mržnja drugog to što pokreće taj paradoks, nije li zadovoljstvo ono što bi trebalo da proističe iz fenomena nekažnjivosti i neosude zločinaca u tim drugim omraženim društvima, umesto lažna borba i zalaganje za suprotno stanje. Kakva je korist za građane Srbije, u okolnostima u kojima su višestruko udaljeni od istine usled ratno zločinačke propagande, to što bi se politička elita susednih naroda ogradila, kaznila, jasno prepoznala i osudila postupke pojedinaca iz sopstvenih zajednica. Okolnosti iz kojih je nastala ta potreba jasno ukazuje da je upravo uživanje u odsustvu takve prakse ono što je pokreće. U suprotnom, šta bi srpska politička elita i javno mnjenje radilo i kako bi se prema takvoj stvarnosti onog drugog odnosilo kada bi ona bila određena jasnom suočenošću sa ratnom prošlošću, idejama koje su inspirisale i podstakle pojedince na zločin nad pripadnicima drugih naroda. Izvesno je da, s obzirom na okolnosti iz kojih nastaje takva zamisao, ne bi priznali da se taj proces uopšte odvija. Pravili bi se da je stvarnost drugačija, suprotna od one kakva jeste, kako bi mogli da se odnose prema njoj na način koji je neophodan isključivo za odnos prema sebi – kao doprinos lažnoj predstavi o tome da tokom rata država nije bila agresorska i zločinačka. Bilo bi to, istina, malo teže izvesti, jer bi lažiranje moralo da obuhvati i slučajeve koji su trenutno bez potrebe neistinitog izvođenja, ali iskrivljena slika u zatvorenoj zajednici poput ove zapravo jeste imanentno stanje. Za potrebe manipulisanja u već pripremljenim, uigranim, ni za šta drugo odgovarajućim društvenim kontekstima nema nepremostivih činjenica da iz istinitih pređu u lažne.

Zato je zločin koji je počinio drugi najjače oružje u odbrani od sopstvenog zločinstva. Zločinci u sopstvenim društvima prelaze iz sfere zla u dobrotu i herojstvo, kao neko ko je dao život i posvetio smisao postojanja da bi odbranio zajednicu kojoj pripada. To je jedno određenje bezgrešnosti i svetosti, nešto što se posle rata i iskušenja čuva i gaji kao najviša vrednost, jer je oštećenje kao posledica zločina koje su oni počinili (najpre i najviše nad sopstvenom zajednicom) toliko veliko da mu je nemoguće prići.

U tom smislu, iako je odgovornost elita, onih koji su bili na pozicijama vlasti ili njoj bliski, neprikosnovena i bez ikakvih mogućnosti relativizacije, taj uticaj koji su ostvarili na obične ljude, putem brutalne, životinjske propagande prevazišla je njihovu moć. Prebacuje se tako moć i odgovornost i na običnog čoveka, žrtvu političara i ostalih inspiratora smrti među javnim radnicima, i to ne bez smisla. Jer njegova snaga i spremnost da to zlo sprovede nad sobom i drugima upravo je jedina realnost, telo koje čistom propagandom i uvođenjem u najmračnije oblasti uma, nije bilo moguće predvideti u intenzitetu u kojem je nastalo.

I taj uticaj nastavlja da se širi, to telo nastavlja da živi i razvija se, ono mrzi drugog, ne vidi sebe, ono je monstrum, toliko jako i stvarno, iz aktuelnog trenutka – neprevaziđeno. Svi ti zločinci koje tako brižljivo gaji zapravo su hrana za to monstruozno stanje koje se odavno otrglo kontroli. To je jedan takav slučaj da bi i javno priznanje zločinaca da su zločinci, priznanje države da je bila zločinačka, kao i da je nastavila tim putem zataškavanja i skrivanja, bilo potpuno neprimetna sadržina koju bi tama tog prokletstva samo progutala.

Zato su u Srbiji inspiratori smrti i masovne ubice ličnosti za ugled i ponos nacije, a mišljenje o njima moguće je pokvariti samo do nivoa budale. Nikako do onoga što oni zaista jesu – opasni umovi koji slobodno šetaju među nama noseći na duši smrt i bedu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari