100.000 predsednika 1

Sinoć recimo naleteh na dopis moje e-prijateljice, „Živčane“. Čeka, kaže, „Živčana“ da privedem kraju osnivački mini serijal, pa tek onda da da stručnu ocenu. Ostatak komentatorluka nije tako strpljiv, ali je zato skeptičan

Situacija se usložnjava, pa se malo češće spuštam u Podfamoznost s ciljem „sondiranja“ javnog mnjenja, a i da uzgred vidim šta ta divna stvorenja sanjaju, a šta im se događa. Sinoć recimo naleteh na dopis moje e-prijateljcie, „Živčane“. Čeka, kaže, „Živčana“ da privedem kraju osnivački mini serijal, pa tek onda da da stručnu ocenu. Ostatak komentatorluka nije tako strpljiv, ali je zato skeptičan. Ne mere to, ćorava posla, džaba krečenje. I pročaja.

Ono, fakat, komentatorske sumnje nisu bezrazložno veće od nade, postoji jedna velika prepreka za osnivanje NDS koji bi okupio minimum 200.000 članova, a to je što je nemoguće da novoosnovana stranka ima 200.000 predsednika ili bar 100.000 predsednika i 100.000 potpredsednika.

Ali ako postoji prepreka, postoji i podsticaj. Nije tačno da to „nije za nas“ i da „mi to ne možemo“, relativno skoro smo mogli i imali smo jednu takvu stranku, mislim na DS pre Đinđićevog streljanja. Upravo je ta stranka – mirnim putem, nota bene, i na izborima – stavila tačku na Miloševićevo tirjanstvo. Pustite vi priče da je Koštunica „pobedio“ i da je tu bilo još stranaka, Referendumski Lopov je bio samo bubby trap, a ostale stranke i personae dramatis – čast izuzecima – samo su sasluživale i merkale kako da se domognu mračnih predmeta želja.

Bilo je predviđeno da većina tih stranaka i persona brzo završi u ropotarnici istorije, tamo su brzo i završile, ali ne, nažalost, na način na koji je bilo predviđeno. Viđi sad vraga, marginalizaciji i političkoj eksterminaciji trutova, parazita i lopuža najžešće su se protivili dramoserski krugovi dvojke koji će posle jedanaestak godina završiti kao beli listići, a koji su sad, ko biva, u prvim redovima šatro borbe protiv Vučićevog tirjanstva.

Zoran Đinđić nije bio harizmatik, još manje „novo lice“, pa ipak mu je uspelo da za samo dve tri godine izvrši tranziciju DS-a iz jalovog debatnog kluba u snažnu i efikasnu, na kraj i vladajuću političku partiju. Đinđić članstvo i simpatizerstvo nije mamio laskanjem tipa „vi ste lepi, obrazovani, dobri, zubati, etc, hajde zato da se okupimo, da stavimo jedni drugima prste u dupeta, pa da živimo bolje“. Umesto toga, on je uspostavio sistem u kome nije bilo nikakvog arlaukanja, naređivanja, dreke, mrsomuđenja, beskonačnog sastančenja – svega, dakle, onoga što mladi ne vole – ali (osim u kriznim situacijama) nije tu bilo ni nekog danonoćnog, udarničkog i krvavog rada, sve je ipak išlo kao podmazano, zato što sistem – rekosmo onomad – iz ljudi izvlači maksimum učinka uz minimum utroška energije. Zato se sistemi i ustrojavaju, da olakšaju istoriju i život, za razliku od stihijnosti (svih boja) koje daju slab (ili nikakav) efekat uz maksimalno traćenje energije i otežavanje života.

Zato draga e-prijateljice, „Živčana“, ako vidiš da su se osnivačkog posla prihvatili ljudi kojima će politika biti poziv i jedina profesija, časa ne časi, potpisuj pristupnicu, odvajaj od usta, plaćaj članarinu, nećeš se pokajati. Nije kraj. Nastavak sledi sutra.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari