Dugujem nekoliko pojašnjenja nekim mojim drugovima i poznanicima, inače čestitim i dobrim ljudima, koji mi prebacuju da previše crno gledam na stvari i da Srbiju predstavljam gorom nego što jeste. Pojašnjenje prvo i najvažnije: Ovde se još uvek, ne toliko iz neznanja (mada i ono ima zapaženu ulogu) koliko iz pogodnosti za svakakve manipulacije geografski pojam Srbija neprestano meša sa državom Srbijom. U Srbiji kao realnom prostoru, nastanjenom stvarnim ljudima, nastaje država Srbija, krajnje apstraktan pojam čiji je smisao uređenje teritorije i odnosa među ljudima.

Nevolja je, međutim, u tome što država Srbija nikako da uhvati korena, što već dva veka lebdi u limbu nedovršenosti i polovičnosti. Ne može se reći da nema baš nikakve države, da smo dibidus pogruženi u inertnost plemenske zajednice, ali republike, javne stvari, u pravom smislu te reči ovde nema. Time dolazimo do pojašnjenja broj dva. Da bi država, kao vladavina zakona, bila uspešna i operativna, zakon mora da se podjednako odnosi na sve. Što, složićemo se, u Srbiji nikada (ili gotovo nikada) nije bio slučaj. U svim vremenima i pod svim društvenim uređenjima ovde se uvek izdvajala poneka grupa ljudi koja je smatrala da – opravdana nekom velikom idejom – raspolaže pravom da se ne osvrće na nužnost apsolutne podređenosti svih zakonu. Može biti da su tokom istorije učinjeni izvesni pomaci nabolje u realizaciji „velikih ideja“, ali je politička samovolja decenijama podrivala apstraktnu ideju države, tako da smo došli u situaciju da danas samo beznačajan procenat krajnjih naivčina veruju u državne institucije. Decenijska očiglednost tog urušavanja tumači se – naivno, ali veoma efikasno – delovanjem spoljašnjih neprijateljski sila. Teško je, međutim, na raboš Vatikana ili Vašingtona upisati sveopštu korupciju, ministarsku otimačinu i potkupljivo sudstvo. A još ima dovoljan broj onih koji veruju u tu priču.

Ima i gorih stvari od korupcije. A to je kada se neko od samovoljnih političara dokopa većinskog kontrolnog paketa u zemlji i kada se postavi iznad zakona. Tačnije: kada svoju samovolju postavi kao zakon. A nijedan to vlastodržac ne propušta. Ekstreman primer je državni udar iz 2008. koji je izveo tadašnji premijer u saradnji sa svojom poslugom. Ali ni Boris Tadić se, mada ne odlazi u ekstreme, ne ustručava od prekoračenja svojih ovlašćenja. Malo malo, pa eto ti ga gde se petlja u stvari nespojive sa njegovim nadležnostima. Ne sporim se ja sa primedbama mojih drugara da on to čini iz dobrih namera. Ali džaba ja kao papagaj ponavljam da apstraktnu strukturu zakona podjednako podrivaju i „dobre“ i „loše“ samovolje. Ljudska bića su relativna, njihovo viđenje dobra i zla još relativnije; ono što je danas „dobro“, preksutra ne vredi ni pišljiva boba, a naksutra se pretvara u „zlo“. Jedini garant stabilnosti i funkcionalnosti jedne zajednice jeste što čvršće pridržavanje što većeg broja članova te zajednice slova i nepromenjivosti zakona. Ako zakon – a u to se uveravamo svakog dana – najviše krše oni koji bi trebalo da budu njegovi čuvari, onda takva republika nužno mora biti definisana kao bananska. Iz te definicije postoji jedan izlaz: ustavotvorna skupština i definisanje stvarne države Srbije. Ova nije stvarna. Države u koje niko ne veruje, u stvari i ne postoje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari