Ne znam kako mi je do sada izmicalo pažnji najnovije dostignuće novosrpske heraldike, amblem Tužilaštva za organizovani kriminal. Ugledah ga tek juče i stadoh čarne oči kleti, čarne oči da ne bi gledale. Jer, amblem je vaistinu dostojan svakog udivljenija.

Elem, tu je neizbežni štit (u slučaju tužilaštva više nalik na konturu čamca) pri vrhu obavijen zatalasanim, takođe neizbežnim srpskim trikolorom. Sad sledi digresija. Istorijat tog nadasve srpskog simbola, trobojke, dosta govori o Srbiji samoj. Notorno je da je Petar Veliki, veliki poštovalac Holandije, Holanđana i holandske marljivosti, u XVIII veku potpuno samovoljno (ko da tog rčina spreči) zamenio tradicionalnu rusku zastavu (belo polje sa žutim ili crnim orlom) najpre standardnim holandskim barjakom, pa je kad mu je rečeno da to ne ide, promenio redosled boja. Nije to bio kraj pobedonosnog pohoda holandske zastave na slovenski svet. Srpski ustanici, u nedostatku bilo kakvog stega, prihvataju ruskoe znamja, pa kad je i njima saopšteno da to ne ide, došlo je opet do promene redosleda boja i dobismo: crveno, plavo, belo.

Nego da mi batalimo barjake i da se pozabavimo grbom Tužilaštva. Unutar štita kako i dolikuje – krst, ali pri pažljivijem posmatranju uočavamo da je to u stvari stilizovani mač, mada bi strasni patrioti u tome mogli privideti „katolički krst“ i eto ti belaja. Dobro, ne treba pomisliti da je Tužilaštvo paravojna formacija; tu je, rekao bih, reč o Justicijinom maču, samo na amblemu (a bogme i u stvarnosti) nedostaje Justicijin povez za oči. Idemo dalje. Sledeći primer je već blasfemičan. U poljima sa leve i desne strane balčaka vide se dva slova „S“ iliti dva ocila (jer se ovde nikome ne može dokazati da su to grčka slova „vita“ u akronimu koga je besmisleno ponavljati). Kud su se dela druga dva „S“, ključna tako rekuć, koja označavaju „Srbina spasava“: Da bi se to ustanovilo, opet valja bolje zagledati. Ta dva „S“ su položena na leđa i zapravo su tasovi na pravdinim terazijama, a ona gornja „S“ su neka vrsta čiviluka na kojima tasovi vise. Ako se upotrebi i lupa, e onda vidimo da tasovi ne vise o ocilima nego o poprečnoj šipci na maču. Koja je, kako znamo, nepokretna. Ne može se na maču ništa izvagati. E sad, mogla bi se razviti teorija o nepokretnosti srbijanskih Justicijinih terazija i onda to povezati sa nekim manjkavostima ovdašnje pravde, ali pre će biti da se tu radi o pretencioznom diletantizmu, o fundamentalizmu kičeraja koji hoće sve da posrbi i da svemu utisne svoj palanački pečat. Setimo se samo kako je svečano Miroslavljevo pismo na početku devedesetih korišćeno za sve i svašta, između ostalog i za obeležavanje javnih nužnika. Milošević, međutim, nije mnogo držao do heraldike, pa se moralo sačekati da na vlast dođu demokratsko-patriotske snage koje su svojim „umetnicima“ dale odrešene ruke. Pamtićemo tako period patriotske vladavine ako ni po čemu drugom, ono po nakaznom spomeniku Nikoli Tesli. Ljudi od ukusa predlažu da se to ruglo ukloni. Ja sam, međutim, protiv toga. Treba ga osvetliti reflektorima i ostaviti ga gde jeste kao poučno svedočanstvo o privremenom trijumfu gluposti i pokvarenjaštva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari