Mlađi cenjeni publikum sigurno ne pamti, ali mi se stariji dobro sećamo vremena kada je rahmetli Enver Hodža, albanski predsednik (i sve ostalo) uživao veliku popularnost u bivšoj Jugoslaviji. Hodža, da ga ukratko opišem, beše čovek baš posebnog kova.

Francuska revolucija ga se ne bi postidela. Nije se taj zadovoljavao površnim prepravkama starog, prevaziđenog društva i starog buržoaskog čoveka. A jok! Čim se dokopao vlasti, ukazom je ukinuo sve religije i svako privatno vlasništvo, a Albaniju načičkao desetinama hiljada bunkera. Video sam ih svojim očima u okolini Drača, dozlaboga ružna, ali solidna gradnja, toliko solidna da postkomunistička Albanija nema računa da ih uklanja. Dođe joj preskupo.

Razumljivo je da su taj i takav Hodža i Albanija na čelu sa njim bili predmet brojnih, ne baš uspelih viceva. Kao, bajagi, u celoj Albaniji bio samo jedan televizor, pa TV dnevnici počinjali sa: Dobro veče, druže Hodža. Ili ovaj: Koja je najkraća knjiga na svetu? Telefonski imenik Tirane. Ili, pak, ovaj: U čast proslave Ratnog vazduhoplovstva Albanije, uzletela su oba mlazna lovca. U međuvremenu, u Albaniji se mnogo toga popravilo, a ovde se mnogo toga pokvarilo do te mere da više nikome nije do viceva. A nedavno se ispostavilo da je Enver Hodža bio mnogo opasniji nego što je izgledao.

V čjom djelo? Zagrebački Jutarnji list odnekud je iščeprkao ili prosto izmislio (a naše žutare to momentalno prenele) tajni Hodžin plan za invaziju na Jugoslaviju. Hodža je – tvrde novindžije – samo čekao da Tito zamakne, pa da na čelu svojih proleterskih brigada umaršira na Kosovo i u Zapadnu Makedoniju. Da nije goveđa glava bila mnogo mačku iz Đirokastra? Očigledno jeste jer nakon Titove smrti nije bilo nikakve invazije. Pokazalo se, kako smo videli, da nije bila ni potrebna. Posle nepunih deset godina Jugoslavija se raspala kao kula od karata. A zašto? Između ostalog (ima tu još mnogo uzroka) što je naše mudro rukovodstvo kovalo planove slične Hodžinim. Uzdali su se u bajonete, jedno vreme im dobro išlo, ali kada je došlo vreme da sednu, pokazalo se da to na bajonetima i nije tako udobno. Onda su, ne izvukavši pouku, pokušali istim oružjem da zadrže Kosovo, pa su izdaleka doleteli jeroplani, polupali sve što su stigli, a Kosovo se otcepilo i na kraju proglasilo samostalnost. Tu smo već digli ruke od mača i latili se pera, to jest pisanja preambularnog ustava. Što je, kad malo bolje razmislim, izvestan pomak nabolje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari