Dok ovo čitate odluka će se znati. Ali, ja pišem dan ranije. Dakle, mic po mic, dovukosmo se nekako i do današnjeg dana, 22. jula, kada bi trebalo da bude saopštena presuda MSP. Kako to biva, po kojekakvim blogovima su se pojavile patke da je tekst presude volšebno procurio u javnost i da otprilike glasi: „Secesija Kosova nije bila legalna, ali je bila legitimna zbog genocida.“ Ova patka ne mora nužno biti netačna. Od jedne tako ugledne ustanove kakav je MSP nije bilo realno očekivati da kaže da je otcepljenje Kosova u skladu sa međunarodnim pravom.

To, uostalom, niko ozbiljan i ne tvrdi. S druge strane, očekivanja u prezidencijalnom konaku i popečiteljstvu inostranih dela, kako to ovde već biva, bila su najpre dovedena do crvenog usijanja, da bi – kako se 22. 7. bližio – raspoloženje splašnjavalo i na kraju je od sveg tog crvenila ostala samo izjava „da Srbija ima svoje crvene linije“. Čitava ta ujdurma sa utuživanjem „nepostojeće države“ pokazala je, ako ništa drugo, da naši priučeni voždovi nemaju nameru da menjaju ni jotu u svojoj regresivnoj politici apsolutizacije apstrakcija. Nema, naime, dana da prezident i njegov đak ne lupe rukom o sto i ne izjave da „nikada neće priznati Kosovo“. Učestalost i rezolutnost tih izjava značajno umanjuje njihov kredibilitet. Jer, ponavljati kao papagaj da se neće učiniti stvar koja se po Ustavu ne sme i ne može učiniti proizvodi utisak da ispaljivači parole zapravo hoće da se postave iznad Ustava (kakav je, takav je) i da zaslugu za fiktivni ostanak „južne srpske pokrajine“ unutar Srbije pripišu samima sebi.

Sasvim je druga stvar što međunarodnu zajednicu i svetsku javnost zabole Crven ban što Tadić i Jeremić nemaju nameru da priznaju Kosovo. Kosovo, zapravo, u svetskoj i evropskoj javnosti odavno nije udarna tema; nalazi se u društvu kvebekčkih, španskih i belgijskih separatizama i cenjeni je pubikum na Zapadu za Kosovo zainteresovan taman toliko koliko i naš cenjeni publikum za sudbinu Kvebeka ili Flandrije. Za svaku je, međutim, pohvalu visok stepen domaće političke trezvenosti ispoljen uoči saopštenja presude. Da je nešto Koštunica na vlasti, koliko prekosutra bi se povela huligansko-navijačka borba za zaštitu međunarodnog prava i Beograd bi još jednom bio demoliran. To se ovoga puta neće dogoditi, ali se ništa drugo neće promeniti. Srpska politika i dalje ostaje čvrsto ukopana u rovove iracionalnosti i lažne transcendencije. To je isto ono, samo nenasilno, stanje duha koje je Miloševića navelo da pomisli da decenijski kosovski problem može rešiti tenkovima i interventnim brigadama. A u međuvremenu, otcepljeno Kosovo je u Srbiji preraslo u profesiju i izvor prihoda i preti da postane još jedna od bezbrojnih srpskih fatamorgana koje, takođe decenijama, usisavaju srpsku realnost. Zagledani u Kosovo i svoje buduće spomenike na Kalemegdanu, naši političari ne uviđaju da osim nekoliko rezidencija ništa drugo ne drže pod kontrolom u Srbiji bez pokrajine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari