Ode tako čovek u bioskop da malo pobegne od čamotinje, kad i na filmu sve kao u Srbiji – konfuzija, simulacija, šmirantska gluma i još gora režija? Pa, šta me je to toliko smorilo? Ni manje ni više nego mnogonahvaljeni „Početak“, pravim imenom „Inception“, najnoviji dokaz o posustalosti holivudske „industrije snova“ koja više ni od sna nije u stanju da napravi čestit film. Da su se neki mnogo bolji scenarista i režiser dohvatili izazovne (ali veoma klizave) teme, možda je iz svega moglo i ispasti nešto dobro. Ovako, najsuvislije što se može reći o „Početku“ jeste: pretenciozni i grandiozno dosadni fijasko.


Nego da vidimo mi – kako se to kaže – o čem se tu radi. Glavni junak Kob je predvodnik ekipe sofistikovanih lopuža koji uspavljuju, nazovimo ih, tajkune, pa onda surfuju po bogataškim snovima i podsvestima i mažnjavaju poslovne tajne. Problem sa pričom nastaje od samog početka, jer se ne zna ko tu zapravo spava, čiji je koji san, a reditelj iz te zamke pokušava da se izvuče tako što san prebacuje sa jednog glumca na drugog i time povećava ionako veliku zbrku. Uticaj matrixa je ponekad tako očigledan da prosto bode oči, ali su plagijati uvek daleko ispod nivoa braće Vahovski. No, dobro, idemo dalje, čitaocima je lako, čitanje ove kolumne traje nekoliko minuta, a ja sam presedeo dva sata i dvadesetak minuta.

Priča koja se urušila na samom početku, nastavlja da se ruši, a reditelj ponovo pribegava već oprobanom triku: rušenje priče zabašuruje rušenjem enterijera i eksterijera i uvođenjem veoma nasilnih i naoružanih demonstranata koji – ne zna se zašto – besomučno razbijaju automobile i bacaju molotovljeve koktele. Videći valjda da od uvodne priče nema ništa, reditelj je ne završava i upušta se u novu, još neodrživiju. Saito, japanski biznismen, koga Kob i ekipa nisu uspeli da izvaćare za tajnu, gonjen valjda žestokim osećanjem apsurda unajmljuje snevače da unesu izvesne izmene u podsvest Roberta Fišera, naslednika umirućeg biznismena. Ta se nadasve opasna operacija može izvesti isključivo putem utiskivanja nekih primisli u Fišerov um, a to se može ostvariti samo u trećem, najdubljem nivou sna. Eto nama i Kastanede. I kako naši snevači dublje tonu u san, film sve beznadežnije tone u banalnost. Tome značajno doprinosi Mol, počivša Kobova lepša polovina, koja se svako malo pojavljuje i neprestano mrsi mužu konce. Reditelj je – u pauzama besmislenih pucnjava i rušenja scenografije – pokušao da ispriča priču zbog čega je došlo do pucanja bračne tikve. Ali ja je prepričavati neću. Ko hoće da je sazna, neka ide u bioskop. Zašto samo ja da postradam. Tek da se zna: mnogo se dragocenog filmskog vremena utroši na Kobovo i Molino nadgornjavanje na temu čija je realnost san, a čija java i da li se njihova dečica nalaze u snu ili na javi. Da bi poentirao večitu dilemu o preplitanju jave i sna, reditelj nam na kraju pomoću veoma providnog trika sugeriše da se Kob, vrativši se konačno u realnost, našao u još jednom snu. Prava je šteta što na špici nema nekoliko imena iz ovdašnje političke industrije snova. Ekipa bi bila kompletna, a utisak potpun. Ocena: 0.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari