Dogurasmo i do Svetog Ilije. Skupštinska sednica o presudi MSP završena. Specijalni poštari razaslati po belom svetu sa prezidentovim apelom da se Kosovo ne priznaje. Političari izvadili nešto para iz onih legendarno mizernih ušteđevina i razišli se – izgleda – po letovalištima. Zato je ovih dana, ako ste primetili, neobično mirno. Ako me pamćenje služi, već sam pisao nešto o tome da su političari glavni faktor srpske nestabilnosti i glavni promoteri svih mogućih pičvajza. Čim se ućute par dana – tokom nekog praznika ili letnjeg raspusta – Srbijom zavlada mir.

Neko će možda reći da je ovo teška optužba, ona se svakako ne može dokazati na sudu, uostalom ono što političari (javno) govore i čine uglavnom se ne može podvesti pod paragrafe krivičnog zakona. Ali ja ostajem pri svojoj tvrdnji: Srbiji mnogo bolje ide u kratkim razdobljima kada se političari ne pojavljuju po novinama i televizijama.

Morao bih to makar ukratko objasniti. Pa ću to i učiniti. Elem, sirotinji raji se pričinjava da je srpska visoka politika nadasve lagan i isplativ posao i tu je raja donekle u pravu. Koliko ja znam, ovde ne postoji laganiji način da se sa manje truda čovek dokopa para i privilegija. Iskustvo mi govori da su upravo te dve stvari primarni motiv ulaska u politiku. Političari će, razume se, reći da sam ja zlobnik i cinik, da su oni u politici u stvari zbog narodnog dobra i uzvišenog ideala. To neprestano i govore. Ali oni znaju da ih ja znam i da još bolje znam o čemu govorim. Međutim! Tu postoji i tamna strana srpskog političkog meseca. Broj pretendenata na visoke i lukrativne funkcije u krajnjem je neskladu sa raspoloživim brojem funkcija. Ključ koji otvara vrata željenih kabineta nalazi se u džepovima veoma uskog kruga ljudi. Sledstveno tome, unutarstranački život u Srbalja se odvija u uslovima neprestanog, dobro prikrivenog ratnog stanja. Kada bi sirotinja raja znala šta partijski drugovi rade jedni drugima i kakve spletke pletu, onda bi joj bilo jasnije zašto je srpska politička scena nalik na Termopile.

Predugo bavljenje u takvom ambijentu od političara neizbežno stvara žestoke paranoike i neurotičare; stresogen je to posao. Evo, recimo, leta gospodnjeg 2006. (za kasnije ne znam) srednje visokim funkcionerima Demokratske stranke bilo je izričito zabranjeno da idu po kafanama. Čak i kada se domognu željenog položaja, političari nemaju vremena za predah. Fotelje u kojima sede nisu njihovo vlasništvo; one su im samo pozajmljene, pa zato kad pročitate da je neki glavešina smenjen ili da je zaglavio u zatvor, to znači da se nešto zamerio nekom od Vrhovnih bića. Ili da su ga partijski drugovi zamerili. Znate šta hoću da kažem. Tvrd vam stojim: u srpskoj politici nema serbeza i mira iz prostog razloga što se ljudi u strankama ne okupljaju oko načela i programa, nego oko podele izbornog plena. I kada takvi, isfrustrirani i sluđeni političari izađu u javnost, ne treba se čuditi što indukuju masovnu sluđenost i frustracije. Kako stvari stoje – tako će biti do u nedogled. Ostaje nam da se molimo da bude više praznika i više odmora.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari