Na dan svakog dvanaestog marta posle dvanaestog marta dve hiljade treće tobožnji javni servis se pretvara u celodnevnu tribinu strave i užasa na kojoj se, kao na pokretnoj traci, smenjuju likovi besramnih, od strane takozvanog državnika debelo potplaćenih lažova, koji – sve ga tobože uzdižući u nebesa – šire najstrašnije neistine o Đinđiću.
Kao što su to po istom nalogu i za iste pare činili i za Đinđićevog života. Dvanaestog marta prethodne, dve hiljade i sedme godine, Mandarić umalo nije umro u kafani Zora, nakon što smo odgledali vesti javnog servisa. Toliko mu je bilo pozlilo! Kako se usuđuju tako bezočno da lažu, vajkao se Mandarić, nepopravljivi naivčina, kad se malo oporavio od šoka, prošlog marta, u kafani Zora. Ove godine Mandarić se bolje držao, iako su vesti RTS-a bile dvostruko odvratnije od prošlogodišnjih. Mandarić, čovek koga su neiskvarenost i istinoljubivost oterale, ako ne baš u ludilo, a ono u bipolarnu poremećenost, nikako nije uspevao da shvati zašto ljudi u Srbiji toliko i tako masno lažu, čak i u situacijama u kojima od toga nemaju nikakve koristi, čak i onda kada od laganja imaju isključivo štetu. Ni ja to nikada nisam uspeo da shvatim. A nije da nisam pokušavao. Ranijih sam godina povremeno odlazio na Kopaonik, u iznajmljenu vikendicu, da tamo, u planinskom miru, tišini i apsolutnoj izolaciji, pišem još u Frankfurtu koncipiranu Raspravu o vekovnoj srpskoj laži. Tako sam je bio naslovio, ali nikada nisam odmakao dalje od prve rečenice zato što sam se već na početku druge sudarao sa neprobojnim zidom okamenja srpske laži. Svakoga jutra sam ustajao zorom, sedao za sto, pripremao hartiju, oštrio olovke i svakoga jutra sam iznova uviđao koliko je baktanje sa srpskom laži u suštini Sizifov posao. Već su i okolnosti u kojima sam boravio tobožnji planinski mir, tišina i apsolutna izolacije same po sebi bile masne laži. Nikakvog tu mira nije bilo, još manje tišine, a ponajmanje izolacije. Prekodan je takozvana pozadinska buka gromoglasno brektanje rovokopača, buldožera i teških kamiona bila naprosto nesnosna, a prekonoć je sve bivalo sto puta gore. Čim bi se smrklo, planinom su počinjali da odjekuju neljudski urlici nepoznatog porekla koje uprkos frapantnoj sličnosti nipošto ne treba pomešati sa zavijanjem vukova, a kada bi urlici utihnuli, na red je dolazila razorna buka kafanskih orkestara i još razornije arlaukanje izbezumljenih, drogiranih pevačica, srpskih majki, čije je pevanje bilo hiljadu puta nesnosnije od neljudskih urlika nepoznatog porekla, od kojih se u Srbiji i inače ne samo na planinama uopšte ne može zaspati. Na kraju sam odustao.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

