Ta dama se, još tamo negde sredinom devedesetih, u onim polumračnim budžacima oko Ekonomskog fakulteta podavala za trideset maraka, a pušila za petnaest, a sada se beše okitila Cartierovom ogrlicom. Ja, međutim, u svemu tome nisam video uspon te, sve u svemu simpatične, uličarke nego žalosni sunovrat Cartiera, u stvari žalosni sunovrat čitavog sveta.
Zato sam pobesneo kada je Mandarić počeo da mi soči tag heuer, pa bulgari, pa nauticu, pa breitling. Budući da je razmišljao u – nazovimo ih tako – binarnim nizovima, Mandarić nije bio u stanju da uoči finese svakodnevice. Za Mandarića, stvarnost je bila samo niz podataka koje treba što brže obraditi, ali Mandarić nije bio u stanju da uspostavi vezu između činjenica. On, jednostavno, nije mogao da pojmi da su tag heuer, bulgari, nautica i breitling u međuvremenu postali trade mark beogradskog kriminalnog i političkog polusveta. Jeste li se konačno odlučili, upitao je nestrpljivi, nadobudni prodavac skupocenih satova, momak očigledno nezadovoljan svojim mestom u svetu. Skupoceni satovi i još skupocenije đinđuve kojima je bio okružen ulivali su mu nekakvo placebo-samopouzdanje, ali su ga, sa druge strane, neprestano podsećali na nemaštinu u kojoj će – posle bezbroja uzaludnih pokušaja da se obogati i da konačno počne da živi – zasluženo i skonačiti. Mandarić, koji je skupocene satove kupovao u najprestižnijim prodavnicama Londona, Pariza i Njujorka, pogledao je prodavca jednim prodornim bipolarno-poremećenim pogledom i to je bilo dovoljno da govnar momentalno zaćuti. Ne, Mandariću, neću nijedan od tih satova, rekao sam. Neki sat moraš kupiti, rekao je Mandarić! Nemoj da napravim scenu! Napraviću scenu, pretio je. Izabraću neki sat, strpi se, sačekaj malo, tako sam rekao. Kada sam već bio izgubio svaku nadu da ću u hrpi preskupih, a istovremeno potpuno bezvrednih satova, pronaći neki sat starog kova, sat koji još uvek otkucava staro, dobro vreme, pogled mi se zalepi na casio G-shock, masivnu satinu sa jarkocrvenom plastičnim kućištem, crnim brojčanikom i crnim kaišom. Evo sata, rekoh sav značajan. To je plastika, Masleša, rekao je Mandarić. Da li si ti normalan? Šta ti je, Masleša, povikao je Mandarić? Mandarić je bio zakleti mrzitelj plastike, naročito plastičnih flaša i kesa, iako je celog tog dana – što je bilo čudo neviđeno – teglio poveliku plastičnu kesu, on, Mandarić, koji je proliferaciju predmeta od plastike smatrao pouzdanim znakom blizine kraja sveta. Knjige proroka Jezekilja i proroka Isaije – znao je Mandarić da kaže kada bi zapao u apokaliptičnu fazu – prepune su zlokobnih predskazanja o pojavi plastike, ali – budući da ni Jezekilj ni Isaija nisu imali (niti su mogli imati) predstavu o jednom tako ogavnom materijalu – morali su da se dovijaju i da plastici nadevaju drugačija imena, a jedno od tih imena je gnusoba opustošenja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

