Kritična podnarednička masovnost 1

Ovo što u vam sad ispričati, nije izmišljotina, nego se zaista dogodilo u Užicu sredinom sedamdesetih godina prošlog veka.

Elem, jedan ugledni Užičanin, lekar po zanimanju, pozove na večeru dugogodišnjeg jakog prijatelja, uglednog prosvetnog radnika i – šta? Lekaru se za večerom, onako malčice zagrejanom vinom, omane da opsuje kralja, a njegov jaki prijatelj ni pet ni šest, nego koliko sutra potegne „tamo gde treba“ i „onome kome treba“ dojavi da je doktor psovao kralja.

Lično mi je to ispričao „onaj kome treba“- po zemljačkoj liniji, bio je, naime, rodom iz Bajine Bašte – kome je već bio pun Crven Ban sličnih dojava , kao što je za vreme rata beogradskom Gestapou bio pun Crven Ban komšijskih cinkarenja, pa je – da bi smanjio doživljaj – morao štampati obaveštenje da, do daljeg, dojave neće primati.

Ali to su pojedinačni slučajevi, bezbeli će zagrajati čuvari mita o Dobrom Srbinu, s čim se slažem uz opasku da se tu radi o kritično masovnim pojedinačnim slučajevima. Podnarednici i cinkaroši jesu pojedinačni, ali bi bili nemogući da nemaju prećutnu podršku širokih pijačnih masa. Da su se, recimo, među svedocima lažne optužbe našle dve-tri delije koje bi povikale „ljudi, braćo, podnarednik laže, čovek nije psovao kralja“, podnarednik bi podvio repić, rekao „učinilo mi se“ i izgubio se u gomili, a srpska budućnost bi krenula u sasvim drugom smeru.

Ali jok. Podnarednik je postupio onako kako je postupio zato što je dobro znao da se niko neće pobuniti, a to je sa sigurnošću znao zato što bi i on ćutao da je bio sirotinja raja, a ne podnarednik. Podnarednikov slučaj sam ponovo izvadio iz arhive da bih potkrepio moju davnašnju tezu da su nasilne i korumpirane vlasti moguće (i obavezne) samo u korumpiranim i nasilnim društvima. Saučesničko, naime, ćutanje pijačne mase znači da bi – ako ne baš svako, a ono većina iz te mase – da je na mestu podnarednika, postupila u dlaku isto kao podnarednik. Kužite li, stari moji.

Sad će dežurni pravobranioci Dobrih Srba zacelo reći da nije sve tako crno, da cinkarenja svugde na svetu ima, a ja ću složiti sa njima da nije baš tako crno, nego da je još crnje jer je samo u zemlji Srbiji lobi cinkaroša tako uticajan da uspešno osujećuje i samu pomisao da se otvore arhive Udbe.

Ono jeste, ne bi sindikat doušnika (Anglosasi ih zovu slikovitije, „pacovi“) – koji, fakat, jeste manjina – bio tako uticajan, bez obzira što u njegovom skomračnom članstvu ima dosta poznatih, uglednih i uticajnih ličnosti, da mu na poslu neotvaranja doušničkih arhiva ne sasužuje velika ćutljiva masa čukununuka onih koji su ćutanjem sasluživali podnaredniku u akciji „Lažna odbrana kralja, stvarno guženje snaše“. Ovo gore je delimično objašnjenje zašto Srbija danas izgleda kao provincijska buvlja pijaca po kojoj žare i pale podnarednici (svih boja).

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari